U Biogradu, na kup utakmici Primorac - Hajduk od nogometa se oprostio Vedran Ješe (40).
Oproštaj je bio lijep, pred punim stadionom u sjajnoj atmosferi. Vedran je dio one sjajne generacije Zagreba koja je pod vodstvom Zlatka Cice Kranjčara osvojila naslov prvaka Hrvatske u sezoni 2001./02, odigrao je i dvije utakmice za Vatrene, bio je i igrač Dinama. Igrao je u Švicarskoj, Grčkoj, Izraelu, Bosni i Hercegovini... Iza sebe je ostavio finu karijeru.
Teren je pripremljen
- Imam problema s kukom već godinu dana. Tjelesno više nisam mogao izdržati, nakon utakmica nekoliko dana nisam mogao doći k sebi. Najviše zbog toga sam se oprostio. Ali, iskreno, već je bilo dosta - kazao nam je za početak Ješe.
Naravno, kad se netko oprosti od aktivnog sporta, uvijek mora sletjeti ono pitanje - “a što sada?”
- Kad je nogomet u pitanju, imam nekih kombinacija, ali još ništa ne znam. Ali imam drugih poslova. Obitelj ima hostel s 26 kreveta u Zadru, sa suprugom Martinom imam modni brend, to ću sigurno raditi. Već sam pripremio teren za starenje, ha, ha, ha... A kad je nogomet u pitanju, vidjet ćemo. Ako se nešto pametno dogodi, u redu, ako ne, ne. Nemam nikakav pritisak. Bio sam trener-igrač u Primorcu u dva navrata, sviđa mi se taj posao, ali teško je u tome svemu dobiti priliku.
U Zadru živi već osam godina, tamo će i ostati...
- U Zadru mi je bolje nego recimo u Zagrebu. Tu je laganica, zbog svega. Klima je sjajna, deset mjeseci je sunce, nema zagrebačke magle, gustog prometa, stresa... Lakše mi je s djecom, imam ih dvoje, Tijanu i Itaija, njima je također tu prelijepo. U Zagrebu su mi roditelji i brat, često odem do metropole, ali živjet ću u Zadru, definitivno.
Malo po malo u razgovoru smo prebirali po najvažnijim trenucima njegova karijere. Bilo ih se lijepo sjetiti...
- Nema tu nikakve dvojbe. Najveći trenutak moje karijere bilo je osvajanje naslova prvaka sa Zagrebom. Joj kad se sjetim, kakva smo klapa bili. To je nešto nezaboravno, ni s čim mjerljivo. Da, još nešto. Još jedan najveći trenutak moje karijere bilo je prvo osvajanje Kutije šibica! To su dvije priče koje su mi najvažnije. S matičnim klubom sam osvojio naslov, te sam uzeo Kutiju s dečkima s kojima sam odrastao.
Podsjetili smo ga i na dane u Dinamu...
- Ne znam što bih vam kazao o svojim danima u Dinamu. Sve mi se okrenulo naglavačke i naopačke, nije bilo onako kako sam zamišljao. Ali u tom trenutku bilo je to neko životno iskustvo. Bilo je tada teško odbiti Dinamo, priča je bila dobra. Tada sam prerastao Zagreb, bilo je logično promijeniti sredinu, na kraju se priča nije pokazala uspješnom.
Zvao je Štimac
Kazali smo Vedranu da se u ono doba od njega očekivala veća karijera od one koju je na koncu autorizirao.
- Znate kako to ide, sve je to u nekoliko postotaka. Ćorluka, Cesar, Drpić i ja smo svi bili tu negdje. Nekome se posrećilo, nekome nije.
Kaže da je mogao doći i u Hajduk.
- Zvao me Igor Štimac. Prije nego što sam došao u Dinamo. Već je bilo blizu realizacije, ali tko je tada mogao biti pametan. Da sam otišao u Hajduk, uzeo bih naslov prvaka, a ovako sam s Dinamom ispao u “ligu za bedaka”. Bili smo - sedmi. Sjećam se, zadnje kolo smo igrali sa Slavenom Belupom, da smo dobili, ušli bismo u doigravanje za naslov. Zdravko Mamić je tada zapravo očistio Dinamo od svega negativnog. Nakon toga su Modri krenuli uzlaznom putanjom. Dinamo je tada imao mlade igrače, navijači su se okrenuli protiv nas, bila je baš užasna sezona, nije bilo ugodno.
Vedran će zaključiti...
- Znate što, ja sam zadovoljan i sa svojom karijerom i životom. Neke stvari se ne mogu uvijek poklopiti. Meni se možda nisu baš poklopile. Možda sam u karijeri mogao više, ali ni za čim ne žalim. Imam obitelj, imam super suprugu, to mi je najvažnije u životu. Mogao sam uzeti možda negdje deset milijuna eura, pa se rastati dva puta, ništa ne napraviti od života. Pa sad s četiri “banke” biti sam. Ovako znam zašto živim, znam svrhu. Ostalo je puno prijatelja iz nogometa, proputovao sam igrajući nogomet, vidio mnogo država, naučio neke jezike... Sretan sam čovjek! Sa srećom i zadovoljstvom u srcu oprostio sam se od nogometa.