Pred nama je Božić, do Uskrsa još ima vremena. Međutim, Dinamova nogometna bajka ove polusezone podsjeća na Uskrsnu priču. Modri su zaslužili sve pohvale i duboki naklon za sve što su napravili na europskoj i domaćoj sceni. Definitivno nalikuju ozbiljnoj europskoj momčadi koja može konkurirati za još veće dosege u Europskoj ligi na proljeće.
Posebni zanos
Trener Zoran Mamić sjajno je iskoristio kadar koji ima na raspolaganju, složio je momčad od starosjedilaca, te novih i mladih igrača. Modre nije spriječila niti pandemija i sve nedaće koje su prijetile još od prošle sezone, poput naprasnog odlaska Bjelice, svađe oko smanjenja plaća... Mamić voli mlade igrače, a svojim pristupom donio je posebni zanos koji se na koncu manifestirao svim ovim krasnim rezultatima. Mnogi su Dinamu predviđali stagnaciju, štoviše, čak i pad. Međutim, to se nije dogodilo, Mamić je znao eksploatirati svoje snage na najbolji mogući način.
Na početku sezone nije sve najbolje krenulo, sjetite se samo one teške partije s Clujom, pa poraza od Ferencvarosa. Na domaćim travnjacima se doduše pobjeđivalo, ali uglavnom nisu to bile neka igre za pamćenje, primalo se dosta pogodaka, previše kad se radi o domaćem dvorištu. No, momčad je rasla s vremenom, postajala sve bolja, od dizelaša sa starta sezone dostigla je brzinu Formule 1 u finišu. Dinamo je rastao kako su rasli igrači...
Tu dolazimo do one priče s početka teksta, priče o uskrsnuću mnogih Dinamovih igrača. Njihovo uskrsnuće možda je i najveći uspjeh Zorana Mamića, veći od sjajnog trijumfa ulaskom u europsko proljeće, sa samo jednim primljenim pogotkom u skupini. Mamić je imao viziju kojoj je vjerovao, stalno je govorio da će njegova momčad iz utakmice u utakmicu bivati sve bolja. Priznajemo, nismo baš uvijek vjerovali u te njegove rečenice, konačno, svaki trener ima sličnu “verbalnu šprancu” u kojoj najavljuje buduća vremena koja bi trebala biti bolja od prethodnih. Ali, Mamićevo proročanstvo se zaista ispunjavalo.
Praktički, nema igrača koji napredovao u njegovoj momčadi tijekom sezone. Možda su samo četvorica igrača od starta do konca bila na istoj, visokoj kvalitativnoj razini, kapetan Arijan Ademi, Dominik Livaković, Joško Gvardiol i Lovro Majer. Makar se Majer također može predbilježiti za Uskrsnu priču jer je kod Bjelice bio “trinaesto prase”, dok je kod Mamića postao jedan od lidera, a uostalom, u glasovanju navijača izabran je za najboljeg modrog igrača polusezone.
Skromni start
U moru tih zanimljivih priča o metamorfozi modrih nogometaša evo nekoliko koje zaista zaslužuju posebno isticanje. Mario Gavranović je već otišao iz Dinama, bio je otpisan na startu sezone, onda se vratio i postao najbolji strijelac momčadi s 11 prvenstvenih pogodaka. Bruno Petković je na startu izgledao kao ispuhani balon, izbornik Zlatko Dalić bio je razočaran, govorio je o njegovoj “20-postotnoj spremnosti”, a sad je u finišu opet postao onaj stari kakvog ga znamo iz najboljih dana. Mislav Oršić je krenuo skromno, djelovao je kao rijetki “saft u menzi”, a na zimski odmor je otišao opet kao jedan od glavnih, drugi je strijelac momčadi.
Nevjerojatan bljesak
Što kazati o Izetu Hajroviću, koji je bio prekrižen najdebljim flomasterom, a u završnici sezone je postao igrač o kojem se govori s posebnim poštovanjem? Hajro je bljesnuo na gotovo nevjerojatan način!
Uvijek “drugi desni bek” Sadegh Moharrami je s vremenom postao prvi, Iranac sad djeluje kao čovjek za kojeg bi se mogli otimati mnogi europski klubovi. Theophile je također bio na izlaznim vratima, nije izgledao kao stoper koji može previše pomoći, a ispao je ključna stoperska karika s Lauritsenom, koji je počeo skrivljenim jedanastercem u Varaždinu i pitanjem “gdje su samo ovoga našli...”.
Tolićev napredak
Kristijan Jakić je počeo sramežljivo, a danas igra doktorski, probudio se Atiemwen koji je također bio na dnu kace. Mladi Tolić je s vremenom sve više koristio svoje prilike, napredak je očit. Svi oni su baš sjajna Dinamova priča koja je na kraju krajeva i razlog svih ovih uspješnih rezultata i veselja u maksimirskim dvorima na kraju jesenske polusezone.
