Jedna od najprepoznatljivijih scena posljednjih Dinamovih sezona, barem na terenu, jest - Ademijevo podizanje trofeja. A ovaj posljednji ga je svrstao među velikane...
U subotu navečer, osvajanjem Superkupa protiv Rijeke (1-0), Dinamo je stigao do prvog ovosezonskog, a Ademi do ukupno 15. Ili 16. Kako, naime, gledate, jer jedan su “modri” osvojili dok je Ademi služio dopinšku suspenziju. No kapetan Dinama tvrdi...
- Ljudi iz kluba su mi rekli da su postavili jasne kriterije i prema tome sam s ovim trofejom ušao u društvo Tomislava Mikića i Tome Butine, dvojice najtrofejnijih dinamovaca. Iako sam bio pod suspenzijom, bio sam igrač Dinama. Nažalost ne na travnjaku, ali u svakom drugom smislu apsolutno.
Premašili ste brojne veličine. Kako ste se uopće osjećali kada ste prvi put ušetali u Maksimir, sigurno niste ni pomislili da ćete prekrajati povijesne knjige?
- Moja karijera u Dinamu je različita od ovih uobičajenih, ali tako je valjda moralo biti. Mislim da je sve što mi se dogodilo s nekim razlogom. Kada sam došao u Dinamo nisam razmišljao ni o čemu osim da dokažem klubu i sebi da imam kvalitetu koja je potrebna. Nakon ovih trofeja, otklonio sam i te upitnike. Ponosan sam i sretan što sam dio ove priče.
Možete li uopće usporediti Dinamo kada ste stigli i ovaj danas?
- U Dinamu je teško uspoređivati dvije sezone, a kamo li razdoblje od skoro devet godina. Puno toga se promijenilo, osim jedne konstante - da je riječ o šampionskom klubu, najvećem na ovim prostorima koji je uzor svima u svim segmentima. Od povijesti, organizacije, kvalitete…
Koliko vas uopće ‘pali’ što ste izjednačili rekord? Je li to benzin za ostanak i eventualnom duplom krunom nadmašiti sve? Ili je došlo vrijeme za rastanak? Mnogi, naime, sanjaju o daljnjem igračkom iskoraku, a nije da nemate udvarača...
- Svi koji me poznaju znaju da se ne opterećujem time. Odlazak nije moja primarna, ali ni sekundarna misao. Prošao sam u Dinamu ono što neki ne prođu u dvije karijere i jedna od stvari što sam naučio je da idem korak po korak, jer ne znaš što ti sutra donosi. Činjenica da sam u društvu Mikića i Butine je sama po sebi senzacionalna i teško ostvariva za generacije koje dolaze, ostati sam na vrhu bilo bi još bolje, ali ne razbijam glavu. Bit će što bude...
Koliko ste unaprijedili Dinamo, i mislite li da ste svojim igrama podigli ljestvicu za one koji dolaze, kako igrama, tako i karakterom...?
- Teško mi je govoriti o sebi i prepuštam drugima da to čine. Ali, ostati na razini Dinama svih ovih godina, pa i nakon onoga što mi se dogodilo valjda znači da vrijedim. Biti kapetan ove momčadi je veliki privilegij, puno veći nego što neki misle. I zato sam ja svoj dječački san ispunio u Maksimiru, sve ostalo što će doći, ako će doći, bit će samo nadogradnja.
S obzirom na ovaj trofej, opišite tri najbolja i tri najgora trenutka u plavom dresu: je li onaj ‘fajt’ s Rukavinom bio najteži dio boravka u Maksimiru? Znamo vas kao emotivca i lidera, što se zapravo tu točno dogodilo?
- Pa gdje ste to izvukli?! Davno je to bilo i znam da je to bilo zanimljivo svima, ali mi smo nakon toga postali veliki prijatelji i intenzivno se družili. To je epizoda kakvih puno ima u profesionalnom sportu, ali iz njih izvučeš pouku i kreneš dalje. Najljepši trenuci svakako su trofeji i ovaj lanjski čin ulaska u europsko proljeće. Kada ostvariš san generacija navijača koji traje pola stoljeća, onda moraš pucati od ponosa. Najgori? Svi znamo koji je to bio i ne želim trošiti sekundu vremena podsjećajući se na to.
Za kraj, kako učite mlade i što želite ostaviti iza sebe kao nasljeđe...? I je li ovo najbolji Dinamo u kojem ste igrali i najbolji trener pod kojim ste trenirali?
- Ja sam imao puno trenera u Dinamu, puno velikih igrača je bilo tu u moje vrijeme. Izdvajati bilo koga bilo bi teško i nezahvalno. S Bjelicom se puno toga poklopilo pa smo rušili rekorde, koje smo svi zajedno sve ovo vrijeme sanjali. Veliki je trener i psiholog koji zna s igračima. Slična je priča sa Zokijem s kojim smo igrali Ligu prvaka i dominirali HNL-om kao i s Čačićem… Potom Jurčić, Vaha, Ivanković, Zajec… Svaki je osobnost za sebe i svaki od njih je klasa čim su bili treneri Dinama. Nogomet ovisi o trenutku i zato je najljepša igra na svijetu...