U siječnju 2015, uz torte i pjenušac, Dani Olmo postao je Dinamov igrač. Sjećamo se, stigao je u Zagreb šest mjeseci ranije, kao veliki modri trofej, jer Dinamo je oteo Barceloni jednog od najtalentiranijih igrača iz La Masije. U Barceloni su bili šokirani, ali kad su se pribrali, pokušali su još malo oduljiti taj transfer, pokušali su Olma privoljeti da se vrati u Kataloniju. Nisu uspjeli, morali su ipak poslati u Hrvatsku papire i Olmo je registriran za Modre. Godinu dana kasnije on je i dalje ovdje, u tišini trenira, igra za Dinamo II i čeka svoju priliku, pišu Sportske novosti.
- Jedini mi je problem hrvatski. Imam učiteljicu za hrvatski i engleski, ali mi vaš jezik nikako ne ide. Težak je, baš jest - govori Olmo, koji je odmor proveo u rodnoj Terrassi.
Fizički napredovao
Nije, kaže, otišao na utakmicu svog bivšeg kluba, ali prati na televiziji svaki susret Messija i društva. Nema nikakve dvojbe da je to najbolja momčad u modernom nogometu, čak i u povijesti.
- To što oni igraju, to je čudesno. Najbolje od svega je što u momčadi imaš toliko ekstra klasa, a svi oni znaju kako igrati zajedno, funkcioniraju kao tim. To je najteže postići - priča samozatajni i tihi Dani, koji, isto tako, ne dvoji da je u ovih godinu dana u Maksimiru napredovao.
Iako se, kad je došao, pričalo da će vrlo brzo biti stalni član prve momčadi, da će dobiti priliku u momčadi Zorana Mamića, nije se naigrao u toj konkurenciji.
- Ma nema problema, sve je super. Treniram s prvom momčadi, igram za drugu momčad, a posebno sam napredovao fizički. Mislim da je jako dobra stvar što igram seniorski nogomet, lani u trećoj, sad u drugoj ligi. Tučeš se i boriš protiv seniorskih igrača, to je uvijek dobro za napredak. Tim putem mislim nastaviti i na proljeće, raditi sve što se od mene traži, a utakmice će doći. Čeka nas i juniorska Liga prvaka kao glavni cilj, ako me Zoran Mamić bude trebao u prvoj momčadi, super, ako ne, opet dobro. Kažem, osjećam da stalno napredujem i ne mogu se požaliti.
Olmo je također rođen 1998, član je te sjajne Dinamove generacije, još nema ni 18 godina, polako. Svi vjeruju u njega, strpljenja ima napretek.
- Ova je generacija uistinu sjajna. Vidim to svaki dan, ali osjetio sam na EP-u U-17 u Bugarskoj, kad smo igrali protiv Hrvatske. Sigurno, bolje je te dečke imati na svojoj strani nego protiv sebe. Dobro je što smo svi sad ovdje s prvom momčadi, to će sigurno koristiti našem razvoju.
Mogu li se po tom pitanju usporediti Dinamo i Barcelona? Kakva je tamo praksa, je li se ikad dogodila tako talentirana generacija iz koje je desetak igrača priključeno prvoj momčadi?
- Ne, nikad! To je u Barceloni nemoguće, dva-tri dečka po generaciji dođu u prvu momčad, recimo, sad su Munir i Sandro uspjeli. Iako, moram reći da je generacija ‘98, za koju sam i ja igrao, jako dobra i u Barceloni. Volio bih, iskreno, da se sastanemo u juniorskoj Ligi prvaka, bio bi to strašan meč. Bilo bi to dobro, svakako.
Dobro za koga?
- Za Dinamo, haha. Mogli bismo pobijediti, zašto ne, ova je momčad uistinu snažna i potentna.
Svejedno, i u njegovoj generaciji i među seniorima najveća je gustoća upravo među veznim igračima.
- Znam, to je u redu. Svako natjecanje, svaka konkurencija, sve to dobro dođe. Neka nas samo bude, to ne može biti loše ni za koga od nas.
U Zagrebu živi s majkom, trenira dvaput dnevno, nekad je tu još i teretana, uživa u gradu, stekao je nove prijatelje. Još da pohvata taj jezik...
- Hoću, valjda, haha. A na proljeće želim i dalje napredovati, da napravimo nešto u toj Ligi prvaka, dakako, da se još približim seniorskom nogometu.
Pratit će i Euro, pogotovo utakmicu Španjolske i Hrvatske.
- Španjolska je i dalje velika momčad, ali Hrvatska je sve bolja, korak po korak se približava. Igraju ipak tu veliki igrači, iz Barcelone, Reala, Juventusa, bit će to jako teška utakmica. Kao što je bila i ova naših dviju generacija u Čileu.
Toliko od Olma, skromnog momka iz Terrase, grada koji je svijetu podario Xavija Hernandeza. Možda neće nikad biti ta razina, ali Dani bi definitivno mogao biti Dinamova budućnost.