Proces licenciranja 2025., u prvom stupnju, odao nam je ono što se i površnim promatranjem primjećuje u domaćem nogometu. Devet klubova SHNL je u dobrom stanju, a deseti Šibenik nije. U drugom razredu, i pogotovo trećem, manje je klubova dobilo licencu za "svoje" natjecanje.

Nakon 12 godina lige 10 i češćih mijena sustava natjecanja drugog i trećeg razreda, postoji dovoljno uzoraka da bi se procijenilo gdje ide domaći klupski nogomet. Sukladno znanim i (javno) neznanim pokazateljima, logično je govoriti o dekadenciji... Kako je moguće da nakon 12 godina elitističkog "koncentriranja kvalitete", u eri kada je reprezentacija ostvarila dvije medalje na Mundijalu, a Dinamo držao HNL na karti Europe - i u kojoj su upravljači time kitili svoje promocije o "nikad boljem HR nogometu" - ne uspijeva se etablirati barem deseti ravnopravan prvoligaš? Kako je moguće da se opet suočavamo sa situacijom da jedan član najvišeg razreda (Šibenik) djeluje obezglavljeno i ne plaća obveze igračima i trenerima? Kako je moguće da je klub koji se prošle sezone borio sa Šibenikom za ulazak u ligu 10, sada pred gašenjem...?

Eksplicitni pokazatelji

Ovo su eksplicitni pokazatelji u aktualnosti koji nam daju naslutiti u kojem je kriznom stanju klupski nogomet, no ima dugoročnijih pokazatelja koji već od prije jasno nagovještavaju negativni smjer razvoja domaćih natjecanja.

U posljednjoj sezoni prije Lige 10, 2012/13, kada se igralo s 12 aktera trokružno, među njima su uz sadašnje prvoligaše (Dinamo, Hajduk, Rijeka, Osijek, Slaven Belupo, Istra 1961, Lokomotiva) bili Cibalija, Split, Inter Zaprešić, Zagreb i Zadar. U prošlom razdoblju 12 elitističkih sezona sa 10 prvoligaša, nestali su po putu Zadar, Zagreb, Inter Zaprešić, Split, a tek je Cibalija još konkurenta u drugom razredu HNL-a. Ostala četiri aktera su potonuli kroz natjecateljske, stečajne i opće brodolome u nižerazredne konkurencije! Govorimo o klubovima-sredinama koje su bile važne točke hrvatskog nogometa, natjecateljski ali i kao rasadnici igrača koji su postali reprezentativci.

Dohvatimo li slične gubitke iz prijašnje ere lige 10, onda ćemo primijetiti da se u trećem razredu HNL-a bivši prvoligaši kao Marsonija i Hrvatski dragovoljac bore da ne ispadnu u četvrti razred, Segesta je u sredini a Karlovac nešto bliže vrhu. U kontekstu bliže prošlosti možemo zamijetiti životarenje Cibalije u drugom razredu, a nakon što je prije 7 godina ispala iz Lige 10. Niže je plasiran i Rudeš, koji je lani igrao ligu 10 i drugi put u pet sezona ispao...

Što se može promijeniti?

Kolika je važnost značajnih urbanih sredina-potencijala kao Zadar, Slavonski Brod, Vinkovci, Split, nije potrebno naglašavati. Dogodi li se opet da Šibenik ispadne u sezoni kad se tek vratio u prvu ligu, onda će se trend pada dodatno osnažiti. Naime, nakon što je Hrvatski dragovoljac dva puta ulazio i odmah ispao, da je Rudeš isto odmah ispao nakon druge promocije, Šibenik bi bio treći klub koji nije izdržao niti jednu sezonu u Ligi 10. Za sada je Varaždin taj koji je treću sezonu stabilan akter (isto dva ulaska u ligu), a strši Gorica koja je prvoligaš otkako je 2018. postala dio elite...

Jednostavno je zaključiti da ovakva struktura natjecanja u prvom i drugom razredu nije uspio etablirati konkurenciju koja će uz stabilne aktere lige 10 (Dinamo, Hajduk, Rijeka, Osijek, Slaven Belupo, Istra 1961, Lokomotiva) osigurati barem 2-3 kluba sa perspektivom da uhvate razinu te konkurencije. Obzirom na ono što se može vidjeti u drugom razredu, neovisno bude li pobjednik Vukovar ili Opatija, teško je očekivati da bi se oni mogli duže zadržati u najvišem rangu. Možda i najmanje zbog kadra, jer se isti uvijek može osnažiti, a više zbog deficita financijskih resursa, logističke strukture i neodgovarajuće infrastrukture.

Što se na tom problematičnom planu ogromne razlike između prvog i drugog razreda može bitno promijeniti? Je li najavljeno smanjenje lige na 10 klubova, dakle nova "koncentracija kvalitete" dobar put smanjenja tog jaza? Po iskustvima i prvog razreda to se ne čini izvjesnim.

Kao što ni formiranje trećeg stupnja kroz jedinstvenu nacionalnu ligu ne odaje napredovanja.

Još poraznija ‘popuna kvalitete‘

Štoviše, da HNS klubovima ne sufinancira dio troškova (suci i službena lica), pitanje je tko bi izdržao, ili se uopće upustio u to natjecanje. Čisto radi ilustracije, NK Uljanik, iz dobro stojećeg grada (Pula), koji je praktično osigurao kadar kao druga momčad Istre 1961, djeluje tako da na put u Slavonski Brod ide na dan utakmice. Pri tom mora prevaliti put od 455 kilometra i oko 7-8 sati vožnje autobusom. Uljanik je na utakmicu, naravno, zakasnio i praktično odmah išao na teren. Koji je smisao takvog igranja, kako će igrati napredovati u takvim uvjetima, osim što će maksimalno riskirati ozljede..

Većinski struka sugerira da između drugog i trećeg razreda nema neke veće razlike u kvaliteti, što je još poraznije za pitanja "popune kvalitete" za Ligu 10, odnosno protočnost natjecanja.

U HNS-u ne iskazuju neku brigu oko sve očitijih poteškoća klupskog nogometa, čija većina aktera (osim većeg dijela prvoligaša) muku muči s osnovnim potrebama financiranja i uvjeta za rad, svodeći svoju djelatnost na puko preživljavanje. Štoviše, HNS najavljuje još jedno nacionalno prvenstvo, i to drugu ligu mladeži. Ponovnim uključenjima B momčadi prvoligaša, dodatno će se smanjiti brojčanost igrača za klubove nacionalnog ranga. No, valjda je to sve prevenirano strategijom, koja doduše još nije ni osmišljena...