Dok su joj mediji nadjenuli nadimak "doktorica nogometa", za društvo iz Kustošije ona je bila - "Klopp s Kuste".
- Ovo je povijesni trenutak, da si ne lažemo. Međutim, zasad nisam napravila ništa, želim da rezultat priča o meni - kaže nam Petra Mandić, 38-godišnja nogometna trenerica, koja je u utorak zaintrigirala hrvatsku nogometu javnost preuzevši mušku momčad Dubrave Tim Kabel, trenutačno sedmoplasiranog kluba u drugom rangu našeg nogometa. Postavši trenerica muške momčadi, možda i jedina na svijetu u profesionalnom nogometu, Splićanka je za Jutarnji list progovorila o raritetnom potezu na nogometnom planetu.
Kakvi su prvi dojmovi nakon što ste, praktički, ispisali povijest?
- Ovo je osjećaj kao kada se vratite kući nakon nekog vremena. Osjećam se kao svoja na svome, svi su me srdačno pozdravili, imamo dobru konekciju. Je li bilo emotivno? Znate, ja sam "od dolje", temperamentna sam, ne mogu to sakriti, ali znam suzdržati emocije. Srčana sam, možda to nije dobro nekada u životu, ali kada srce kaže "to je to", onda to bude ovako kao danas. Osjećaj je neopisiv, prekrasan, teško je to objasniti onima koji ne žive nogomet. Nije mi bitno jesam li prva žena ili ne, bitno mi je da nas ima što više i da napokon krenem s tim o čemu sanjam. Zahvalna sam na ovom trenutku, zahvalna sam predsjedniku Ivanoviću, ovo je kao kada otac nešto napravi za kćer.
Puno je različitih mišljenja o potezu kluba. Kako se nosite sa zlim komentarima i predrasudama?
- Ne znam hoćete li mi vjerovati, ali dosad nisam vidjela ništa, a i da jesam, mene to ne dira. Nikada se nisam obazirala na ružne komentare, vjerujem u ono što radim i bitno mi je da mi momčad vjeruje. Želim da ostvarimo dobre rezultate, a ovo je logičan slijed mog napornog rada. Iako, tek sam na početku, imam još puno toga za naučiti i pokazati.
Gdje ste razvili ljubav prema nogometu?
- Da nazovete moju obitelj, reći će vam da su moje prve riječi bile - "bam, bam". Kad sam prvi put vidjela loptu, to je bilo "to". Tata i djed su bili nogometni treneri, paralelno sam trenirala i tenis, a roditelji su, naravno, navijali da idem više prema tenisu. U početku, tata nije bio za to da idem u nogomet, a mama je davala punu podršku. Znali su da me čeka trnovit put, ali uspjela sam ih "zaraziti" s nogometom. Teško je zaustaviti nekoga kada nešto voli, da pitate moje prijatelje, svi će vam reći da sam uvijek imala loptu u ruci.
U medijima se prošlih dana moglo pročitati da ste rođeni u Rijeci, međutim, rođeni ste u Dalmaciji?
- Ha, ha... Mama mi je rekla danas da nije znala da me rodila u Rijeci 1982. godine, kako se pisalo u medijima. Ja sam ‘85 godište, rođena sam u Splitu, a cijeli život sam živjela u Kaštelima, zadnjih nekoliko godina sam u Zagrebu.
Mlada ste trenerica, kada ste završili igračku karijeru?
- Prije šest, sedam godina. Igrala sam na poziciji srednjeg veznog igrača, jedno vrijeme sam paralelno sudila i igrala, a zatim sam imala i ulogu trenera-igrača. Držim da imam mentalitet pobjednika, napravit ću sve da ne izgubim, ali to ne ovisi samo o treneru, nego i o igračima.
Što pamtite iz sudačke karijere? Kakav su pristup prema vama imali igrači?
- Tražila sam bilo što da budem u nogometu, ali trenerski posao je puno bolji nego sudački. Imala sam talent za suđenje, igrači su bili korektni, ne mogu ništa reći, a divim se curama koje su nastavile suditi.
Kako je izgledao vaš trenerski put?
- Vodila sam ženski nogometni klub Split, dovela sam ih do drugog mjesta u Hrvatskoj i finala Kupa, dvije godine zaredom. Zatim sam radila u Marjanu, današnjem Hajduku, imali su dva boda, a onda smo napravili niz pobjeda. Nakon toga sam završila u Zagrebu, radila sam i u Futsal Dinamu, a paralelno sam bila i kondicijski trener u Hrvatskom dragovoljcu, dok je trener bio Mario Carević. S njim sam "kliknula" na prvu, on me pozvao u stožer. U Kustošiji sam s Ugom Klingorom vodila prvu momčad, a Ilija Lončarević je taj koji me pustio s uloge kondicijskog trenera na mjesto pomoćnice.
Nazivaju vas "doktoricom nogometa", što se krije iza toga?
- To je neslužbena titula. Doktorirala sam na smjeru nogometa na Kineziološkom fakultetu u Splitu, ubrzo ušla i u docentsko zvanje. Sve izborne predmete i ostalo sam birala u smjeru nogometa. Jedina sam žena u Hrvatskoj koja je doktorirala na temu nogometa, futsal ipak smatram drugim sportom.
Imate li trenerskog uzora?
- Da, Jürgen Klopp. Odakle nadimak "Klopp s Kuste? Ha, ha, dečki iz Kustošije su saznali za priču s Kloppom, a onda su mi i poklonili dres s tim natpisom na leđima. Naime, prije nekoliko godina dobila sam Kloppov telefonski broj i poslala sam mu poruku s nekoliko rečenica o sebi. Nitko se nije javljao tri tjedna, a nakon toga mi je stigla poruka od ženskog nogometnog kluba Liverpool da me Jürgen Klopp preporučio za trenericu. Oni su otvorili natječaj za posao, na kraju se biralo između mene i Vicky Jepson (današnja trenerica ženske momčadi Tottenhama nap.a.), a ona je dobila posao. Međutim, bila sam korak do Liverpoola, to je velika čast, a još je fascinantnije da se to dogodilo na Kloppovu preporuku. Neki nisu vjerovali u tu priču, ali onda sam i pokazala poruke pa su se ispričavali.
Osim treniranja nogometa, bavite se i kondicijskom pripremom sportaša?
- Uvijek sam išla u ta dva smjera. Implementirala sam jedno u drugo, to se nadopunjava. Dolazili su brojni sportaši, surađivala sam s puno poznatih imena koja su onda napravila iskorak nakon te suradnje.