Igor Tudor posljednji je trofejni trener Hajduka, to je činjenica koju mu nitko ne može pobiti bez obzira na to što je tog proljeća 2013. godine vodio samo dvije finalne utakmice. No, u finalu je dobio Lokomotivu i osvojio Kup. Od tada, sedam godina, Hajduk nema trofeja...
Tudor je u prvom mandatu momčad preuzeo početkom svibnja, nakon što su Bijeli izgubili prvenstvenu utakmicu s Rijekom na Poljudu (1:2), a Brbić umjesto Miše Krstičevića prvu momčad povjerio dotadašnjem treneru kadeta. Tudor je Hajduk vodio od svibnja 2013. do veljače 2015. godine, kada je pet dana prije početka drugog dijela sezone iznenađujuće napustio momčad zbog neslaganja s Brbićem oko popunjavanja igračkog kadra.
Teško razdoblje
U tom prvom mandatu, osim osvojenog Kupa, upisao je četvrto mjesto na kraju sezone 2012/2013. u kojoj je vodio posljednja četiri dvoboja, zatim je sljedeće prvenstvo okončao na trećoj poziciji, da bi momčad na kraju jeseni 2014. godine ostavio također na trećem mjestu s bodom više od četvrtoplasirane Lokomotive (29-28).
Prolazio je Tudor s Hajdukom kroz teško razdoblje, u njegovu mandatu za niti jednog igrača nije plaćena odšteta, stoga su se češće događali i promašaji u dovođenju prinova koje su ostajale samo u sferi potencijalnih pojačanja poput Bukve, Iluridzea, Abduholikova i ostalih koji danas imaju te status prolaznika kroz Poljud. S druge strane, prodavali su se najbolji. Pašalić, A. Milić, Kouassi i Bradarić otišli su u proljeće 2015. godine, šest mjeseci ranije i Franko Andrijašević, a sve u cilju da se klubu osigura egzistencija. Obilježje prvog mandata svakako je bilo uvođenje mladih igrača, pa su kod Tudora prvu prvoligašku priliku dobili tada 16-godišnji Vlašić i Balić, s kontinuitetom igara afirmirao se Pašalić. Rezultat je bio na razini očekivanog s obzirom na ulaganja i financijsko stanje kluba.
Dapače, Tudor je u jesen 2013. s Hajdukom izbio na prvo mjesto, ali samo dva tjedna živjela je ozbiljna nada da se Bijeli mogu zadržati na najvišoj poziciji. Ipak, bio je to rezultat koji je nadilazio mogućnosti ekipe koja je vapila za pojačanjima, dok je klub u istom trenutku tražio mogućnost prodaje najvećih talenata. U takvom okruženju Tudor rad u prvom mandatu imao je pozitivne ocjene, iako se mora priznati da je njegov odlazak uoči početka proljetnog dijela sezone ostavio navijače u šoku. Mnogi mu do danas nisu oprostili kako je napustio klub, koji je potom cijelo proljeće proveo u traženju novog trenerskog rješenja.
Ako se u prvom mandatu malo očekivalo, a dobilo više od trenera koji je s Bijelima otvorio samostalnu seniorsku karijeru, u drugom su mandatu očekivanja bila znatno viša. Jer, Tudor je u međuvremenu vodio grčki PAOK, turske Karabükspor i Galatasaray, te talijanski Udinese, u pet godina izbivanja s Poljuda stekao je veliko međunarodno iskustvo. Međutim, drugi je mandat bio veliko razočaranje. Na stranu što smo imali specifične uvjete rada u korona-krizi, ali Hajduk je već i prije pojave koronavirusa pokazivao ozbiljne nedostatke.
Nije uspio
U prvom trenerskom mandatu na Poljudu Igor Tudor je bio znatno prilagodljiviji, imao je viziju kako iz momčadi izvući sve najbolje što pojedinci mogu pružiti. Međutim, ovog proljeća pokušao je ekipu podrediti svojim zamislima. I nije uspio. Štoviše, spustio je Hajduk s drugog na peto mjesto na prvenstvenoj tablici. I nije to sve, više od pola proljeća proteklo je u traženju, eksperimentiranju s ciljem da se momčad podredi njegovoj ideji. U tom procesu gubile su se utakmice, povjerenje, padala je forma igrača.... Puno problema koji nisu nestali niti na početku nove sezone.
Drugi mandat neće niti Tudor, niti Hajduk po ničem dobrome pamtiti. U 19 utakmica tek je posljednja s Istrom podigla učinkovitost na više od 50 posto. Tko je pritom od mladih igrača afirmiran, rano je govoriti. Vušković se podigao, Čuić i Brnić izašli na scenu, ali tek će se tijekom ove sezone vidjeti efekti rada s mladima u protekloj. Međutim, to neće promijeniti kompletnu sliku.