Kao da se ponešto i malo mijenja u vodenim sportovima u Hrvata. U plivanju već jako dugo “šepuckamo”, daleko smo od međunarodnog vrha. “Kašljemo” malo i u vaterpolu. No, zato su nam se pojavili neki uspjesi, zanimljivi dosezi u sportovima na koje prije gotovo pa da nismo obraćali pozornost. Ruku na srce. Riječanka Mateja Butorac je kao prva Hrvatica u povijesti ušla u finale seniorskog SP u umjetničkom plivanju, ljetos u Fukuoki, ali još bolje rezultate bilježimo u skokovima u vodu. Poglavito jedan mladić iz Zadra.
On je aktualni trostruki seniorski prvak Hrvatske (3 m, sinkro 3 m i sinkro mix 1 m). Juniorski doprvak svijeta iz Montreala 2022. godine (sinkro 3 m, zajedno s Davidom Ledinskim), pa brončani na Europskom juniorskom prvenstvu (sinkro 3 m), najbolji mladi sportaš Grada Zadra, dobitnik državne nagrade Hrvatskog olimpijskog odbora Dražen Petrović kao najveća mlada sportska nada države. I nije kraj. Prije koji dan je u Rijeci na juniorskom EP u skokovima u vodu, osvojio zlato odnosno naslov europskog prvaka u disciplini 1 metar. Sve je to Matej Nevešćanin (16).
- U biti sam prvo počeo, ali jako kratko, gimnastiku. To je bilo još kao dijete, nisam znao što ću - prisjeća se Matej.
Sve dok ga jednog dana otac, inače bivši vaterpolist, nije odveo na bazen.
- Je, trebao sam početi trenirati vaterpolo, to je bila intencija, ali sam ugledao skakaonicu i jednostavno me fascinirala. Zaljubio sam se u nju i eto...
Ostao je ondje, za skakaonicu se specijalizirao. Pokazalo se odličnim izborom. Ništa čudno da se ova priča odvija baš u Zadru jer je ovaj grad zapravo u nas nacionalnim središtem skokova u vodu.
- Što se rezultata tiče, svakako. Konačno, i moji partneri iz reprezentacije, David Ledenski i Luka Martinović, često dolaze u Zadar na pripreme prije većih natjecanja.
Prepoznat djelomice čak i izvan Hrvatske jer su upravo od svih gradova Europe, baš Zadar izabrali najbolji ukrajinski skakači, onog trenutka kada je počela sveobuhvatna ruska agresija na tu državu.
- Došla je cijela njihova reprezentacija, top svjetski skakači. Neki su još uvijek tu, neki su otišli. Mi smo ih lijepo primili, ali je to i nama bilo od velike koristi. Nemate baš svaki dan takvu priliku raditi, trenirati s nekim od najboljih, a nama se silom njihovih neprilika ukazala takva mogućnost.
Uzlet skokova u vodu u Hrvatskoj je načelno uvelike počeo s izgradnjom zadarskog bazena u Višnjiku.
- Sigurno jer prije nismo mogli na Kolovarama raditi preko zime, to je jasno. Kada bi usporedili naše uvjete za rad sada s onima prije 10-15 godina to je, ne znam... 50 puta bolje. Organizirani smo, a mislim da radimo sve isto što i druge reprezentacije. Naravno, oni koji su u svjetskom vrhu to rade već 50 godina, a mi smo skoro pa tek počeli, ali pokušavamo im biti što bliže, te se već vide rezultati. Sve je veći broj ljudi koji se interesirao za skokove.
Kad govorimo o brojkama, koliko je okvirno skakača u vodu u nas? O kojim omjerima uopće pričamo?
- Evo, sad u Rijeci na juniorskom EP je nastupalo nas sedam. U Fukuoki na SP smo bili samo nas dvojica. Nije usporedivo s brojkama od prije nekoliko godina.
Osim infrastrukture koja se podrazumijeva, od bazena i skakaonice, što je vama potrebno za rad, za vježbanje?
- Svakako i teretana, ali i puno, puno “suhog” treninga, rada na “suhoj dasci”, trampolinu. Rad na bazenu, to jest najveći dio, ali rad u bazenu je zapravo pokazatelj rada na suhom. Taj dio treninga je jako velik dio.
Sad, to je nešto što nas zanima, kao i čitatelje vjerojatno. Naime, govorimo o skokovima u vodu, a spominjete ključan rad na suhom. Što, kako?
- Ima puno elemenata koji se trebaju usavršavati na suhom. Vi dok skočite s daske, pa izađete van, obrišete se, pripremite za novi skok, to je vrijeme za koje vi možete na suhom napraviti 10 puta. Broj ponavljanja je prebitan. To je najbolja priprema za vodu.
Što to Kinezi koji su vodeća svjetska sila u ovom sportu rade drukčije? Tehnika? Još više vježbanja?
- Kina je daleko, daleko ispred sviju. Evo, uzmimo Fukuoku za primjer. Disciplina je bilo, ne znam napamet, 15-20, a oni su osvojili sva zlata osim jednog! To su svi tamo slavili kad se dogodilo da jedno zlato nije otišlo u Kinu. Nisu slavili neuspjeh Kine, nego da je netko uspio osvojiti naslov ispred njih. Nije tehnika drukčija. Prije nekog natjecanja, na treningu se podijele skakači po grupama i mi smo baš u Fukuoki, Ledinski i ja, imali tu čast da smo s Kinezima u grupi. Kad to gledaš... Ne možete to opisati. Njima je normalno skočiti uvijek, ali baš uvijek savršeno. Kad bilo tko drugi izvede savršen skok, odmah se prolomi aplauz, to odzvanja, osmijesi i tako to. Oni, Kinezi uvijek izvedu savršen skok i to je njima normalno, nitko se ne obazire, ne plješće. Finale Kineskog prvenstva je takvo da ondje svatko od njih može osvojiti zlato na svjetskom prvenstvu. Svatko! Nitko im nije ni blizu trenutačno.
Dakle, negdje na razini stolnog tenisa, mogli bismo to i tako opisati. Koji je najbolji rezultat Mateja Nevešćanina? Prošlogodišnje svjetsko srebro ili ovo europsko zlato?
- Ne mogu, ne mogu to reći. Jednako su mi drage obje medalje. Svjetsko srebro je u paru s Davidom Ledinskim i taj osjećaj dijeliti s njim je stvarno poseban.
Koja vam je draža disciplina i što više preferirate, pojedinačne ili skokove u paru?
- Budući da mi u Zadru nemamo 10 metara, ja sam se specijalizirao za dasku. Sasvim mi je svejedno jesam li na 1 ili 3 metra. Jednako volim skakati oboje. Volim skakati i u paru.
To nam se čini zapravo najtežim, najvećim umijećem poradi nužnosti oblikovnog i vremenskog usklađivanja...
- Je, ali kada se tu nađu dvojica skakača i koji znaju što rade, nije nikakav problem. Meni je gušt skakati sve - veli juniorski prvak Europe s daske, 1 metar, mladi Zadranin Matej Nevešćanin, učenik Prirodoslovno-grafičke škole u Zadru.
- Svakako bih pohvalio i zahvalio se profesorima koji mi značajno idu na ruku, iskazujući razumijevanje i za moje sportske obveze, treninge, putovanja, natjecanja.
U tom slučaju, pohvale profesorima i s naše strane. Što se Mateja pak tiče, nekako nam se čini da je ovo tek jedna od prvih pohvala za njegove sportske rezultate. Na začetku je tek, vrlo mlad, u ovom sportu ste na vrhuncu negdje oko 25. godine.
- Točno, ali kad dođu natjecanje, nitko vas ne pita za godine. Bitno je samo kako ste radili. Zato imam ja i ambicija i ako bih uspio i do Pariza.
Kako je Matej krenuo, niti takvo što nije nemoguće. Ako ne Pariz sljedeće godine, onda ga čeka Kalifornija, Los Angeles 2028. Još ćemo se mi čuti s Matejom, uvjereni smo.