Josip Juranović je opet na - početku, u statusu pričuve, ali i u novom uzletu. Ne toliko za ove dvije posljednje utakmice, jer Fran Tudor je uskočio ispred njega za završnicu kontra Lokomotive i Intera, nego za – iduću sezonu.
Od novih priprema. Da se vrati na reprezentativne staze.
Jer, ova 2017. koju ispraćamo, od godine snova malog Jope, pretvorila mu se u – noćnu moru.
– Pa je, nije bilo sreće, a sve je dobro počelo, da bi me se nadovezale ozljede - priča nam bez sjete, kao da priča nešto najnormalnije. Nije ga usud pokolebao.
Počelo je s Kinom i reprezentativnom turnejom – vraćamo ga godinu unatrag.
– Bilo je to veliko priznanje za mene i poticaj. Poziv za reprezentaciju je bila velika stvar, iskustvo, vidjeti Kinu, igrati... Sad kad me podsjećate na to, onda ne mogu ni promisliti koliko je to već vremena prošlo.
Od Kine do bolnice
Godina snova pretvorila se u godinu peha, jedna, druga ozljeda?
– Ja na to ne bih tako gledao. Sve je to sad iza mene.
Kako se to kaže, što te ne slomi, to te ojača?!
– Baš tako. Nakon turneje u Kini dogodio mi se peh na treningu, lom kosti u stopalu. Kad danas na to pogledam, nekoliko mjeseci unatrag, trebalo je to izdržati, ali nisam klonuo duhom.
Sjećamo se trenutka operacije u Zagrebu, slikavali smo vas na štakama. Umjesto da se pričalo o velikim planovima, o reprezentativnom nastavku, možda o prodaji...?
– Nije me bilo više od tri mjeseca, prvi put u karijeri mi se dogodila takva stanka i nije bilo ugodno ni najmanje. Na štakama... Prvih dana bio sam tužan, kao da mi se sve srušilo, ali onda sam rekao sebi hej, stani, nema mjesta žaljenju. I tu sam naučio dosta toga.
Na primjer?
– O strpljenju. Mislio sam da ću se prije vratiti, ali ozljeda je uzela svoje vrijeme. Ni na jesen nisam imao sreće da budem stalan.
Pamtimo da je Mario Branco govorio prošle zime kako ima povjerenja u vas i kako ne želi uzimati novog desnog beka kad ste se vi tako dobri pokazali. I da čeka vaš povratak.
– Znam, to je bilo lijepo čuti, ali nisam imao stalnost prošlu godinu. Sad je to prošlost. Vratio sam se konačno. Moje je da radim...
Skroman i radišan
Poznat nam je taj vaš pristup skromnog i radišnog, nego Fran Tudor vam je sad uzeo mjesto na desnom beku?
– Mi smo tu... Kako bih rekao... Jedan se ozlijedi, drugi upada. Kako trener odluči. Kao da smo alternacija jedan drugome. Znate kako ja volim kazati: glavno da se trenira i da nema ozljeda.
Kako gledate na trenutačno stanje u Hajduku?
– Digli smo se, bilo bi sjajno da pobijedimo još dvije utakmice, tako da zaokružimo ovaj dio sezone. Dobro je da se s Lokomotivom igra u Maksimiru, to nam odgovara, da nije Kranjčevićevoj ulici i o tome smo baš pričali kako je u Maksimiru bolji teren.
Što vam kaže Željko Kopić? Mislili smo da će Tudora gurnuti naprijed...
– Pričali smo. Trener svakako ima svoju viziju. Svaki novi trener koji dođe ima nešto svoje... Znate kako to ide, ja sam se tek vratio nakon ozljede, a momčad koja je dobro krenula i ustalila se, nema potrebe da se mijenja. Tako na to gledam.