VLADIMIR DUGANDZIC/CROPIX
KOMENTAR SLOBODNE DALMACIJE

Hajduk teško da može lošije, taj čovjek je na Poljudu izgledao kao Messi! No, postoji svijetla točka...

Moglo bi se učiniti da je svaka riječ suvišna nakon ovakvog debakla Hajduka na domaćem terenu...
Piše: Antonio Juričić/Slobodna DalmacijaObjavljeno: 17. lipanj 2020. 13:02

Moglo bi se učiniti da je svaka riječ suvišna nakon ovakvog debakla na domaćem terenu protiv momčadi koja je u 28 kola imala ukupno tri pobjede, ali, nažalost, nije tako.

O ovome debaklu mora se puno toga reći, piše Slobodna Dalmacija u komentaru Hajdukovog 3:2 poraza od Varaždina na Poljudu.

Počnimo sa sastavom. On se na prvu činio „napadački“, ali sastav ni formacija sami po sebi ne mogu biti napadački. Taktika, odnosno organizacija igre i određivanje uloga mogu biti napadački, a od prve minute je bilo jasno da taktička ideja ne postoji, ili da je barem nijedan igrač ne zna izvršiti.

Juranović na poziciji desnog stopera i ofenzivno orijentirani Dolček na poziciji desnog bočnog obećavali su lagano „plesanje“ iz 3-5-2 u fazi obrane u 4-2-3-1 u fazi napada. Numeriranje formacije koristimo samo za lakše shvaćanje strukture momčadi i nipošto se ne treba shvatiti dogmatično, jer to ni nije.

 

Ipak, Mujakić je po svom starom dobrom običaju odlučio voditi igru, ako se to uopće može nazvati vođenjem igre, te je imao česte i nepotrebne izlete prema naprijed. Da stvar bude gora, Čolina se ponašao kao klasični lijevi bočni u 3-5-2, što znači da se dizao visoko i gušio Jaira koji je u idealnom smislu mogao okupirati lijevo krilo, a koji se sada nalazio stisnut između Čoline i Eduoka koji se, razumljivo, pozicionirao centralno.

 

Zatim se tu i Mujakić osjetio pozvan doći, pa je svojim kretnjama dodatno gušio i Dolčeka i Jaira, praktički zatvarao linije dodavanja prema Caktašu, te olakšavao posao Varaždincima koji su bez ikakvih problema kontrolirali takve situacije, braneći se u najjednostavnijih 4-4-2.

Taktičke i tehničke pogreške koje Mujakić radi iz utakmice u utakmicu morale su kad-tad doći na naplatu, pa je tako u 19. minuti Hajdukov stoper pogriješio u dodavanju za Barryja, gosti su presjekli loptu, odigrali kontru i poentirali za 0:1.

 

Trener Kotrijka, Yves Vanderhaeghe, u siječnju ove godine naveo je lošu igru nogom kao najveću manu bosanskohercegovačkog braniča, a to je vidljivo iz utakmice u utakmicu. Stoga je zaista nerazumljivo zbog čega Mujakić konstantno ulazi u igru s loptom u nogama, guši lijevu stranu, forsira pogrešne taktičke ideje i čini cijelu Hajdukovu igru prema naprijed bezopasnom.

To pitanje je još izraženije bilo u današnjoj situaciji kada se faza napada mogla odrađivati u 4-2-3-1, odnosno bez potrebe za njegovim izlascima prema naprijed. Nejasno je zašto Mujakić iz utakmice u utakmicu ponavlja iste pogreške i insistira na nečemu za što je potkapacitiran, ali u krajnjem slučaju trener je taj koji tome treba stati na kraj. Osim, naravno, ako to nije upravo njegova ideja…

  

Tudorova odluka da izvadi Mujakića iz igre na poluvremenu bila je apsolutno opravdana, iako je upitno bi li ga uopće izvadio da se ovaj nije ozlijedio. No mora se napomenuti jedan, iz sportske perspektive gledano, upitan potez stratega Bijelih, a to je vađenje Dolčeka u 36. minuti igre.

  

Dolček nije bio posebno loš u odnosu na ostatak momčadi, a nije ni dobio puno prilika za iskazivanje, s obzirom na već spomenute Mujakićeve eskapade po lijevoj strani, stoga nije zaslužio takvo poniženje u vidu zamjene već u prvom dijelu. Ostaje mogućnost da je Dolček imao određeni zdravstveni problem, ali gotovo sa sigurnošću se može reći da zamjena nije bila taktička. Igračima je uvijek bolno kada ih se zamijeni u prvom poluvremenu i dojam je da je strateg Bijelih mofao pričekati odlazak na odmor da ostavi Dolčeka u svlačionici.

Velike zasluge za pobjedu svoje momčadi ima i Obregon. Kolumbijac je i inače dobar igrač koji protivnicima stvara probleme, ali danas na Poljudu je izgledao poput Lionela Messija. Na širokom prostoru je bio neuhvatljiv, dok je iz većine frontalnih duela izlazio kao pobjednik ili barem zadržavao loptu dovoljno da mu se suigrači pridruže u protivničkom šesnaestercu, kao što je bio slučaj kod drugog i trećeg pogotka.

Sredina terena koju su „kontrolirali“ Barry i Nejašmić – obojica igrači kojima faza obrane nije jača strana, nije puno pomogla u sprječavanju pokušaja gostiju, pa su Varaždinci tako završili susret sa 10 udaraca na gol, od čega šest u okvir.

Nejašmić nije najbolje iskoristio pruženu priliku, ali mora se priznati da je njegov zadatak bio poprilično težak s obzirom na Tudorove postavke, nedostatak jasne taktičke ideje i vjerojatno nedovoljno jasne instrukcije koje je dobio.

Ako se u ovoj katastrofi može pronaći svijetla točka, to je bio Mario Vušković, čovjek koji je djelovao kao najozbiljniji pojedinac na terenu. U većini slučajeva je bio dobro pozicioniran, odgovoran, dok je i u fazi napada bio najopasniji igrač Hajduka.

 

CIJELI KOMENTAR MOŽETE PROČITATI OVDJE.

 

Linker
16. listopad 2020 18:14