Stanko Jurić produžio je ugovor sa Hajdukom do ljeta 2022. godine. Bijeli su se time osigurali za zimski mercato, jer njihov trenutno najbolji igrač više nije u posljednjoj godini ugovora. Nije pritom tajna da je Jurić i u netom završenom prijelaznom roku imao ponuda o čemu je nedavno govorio i sportski direktor Hajduka, Ivan Kepčija.
- Imali smo ponuda za Jurića iz Lige petice, ali nismo prihvatili te ponude – kazao je Kepčija.
Ali, ako Jurić nastavi u istom ritmu do kraja polusezone, bit će u prvom redu "prodajnog izloga" Bijelih. Jurić i Vušković kao dva igrača sa najboljom cijenom za zimski prijelazni rok. Do tada će Jurić proslaviti produljenje ugovora koje je medijski obilježio prepoznatljivom izjavom na klupskoj web stranici.
- Za nekoga tko je rođen u ovom podneblju, ovom gradu, ne postoji veća sreća i čast nego igrati za Hajduk. Ono sto većina sanja ja živim i na tome sam zahvalan svakoga dana. Hvala klubu koji je produženjem ugovora pokazao da me cijeni, a na meni je da svojim ponašanjem i igrom to opravdam - kazao je veznjak Bijelih nakon potpisa novog ugovora.
Prije sedam godina kada je Tudor preuzeo Hajduk, navijači su ga dočekali transparentom "Tudor, uno di noi". Jedan od nas. Ista poruka danas vrijedi za Stanka Jurića. U moru stranaca, jedan od rijetkih Splićana i to Splićana iz radničkog kvarta. Odrastao na Pujankama, do Hajduka došao zaobilaznim putem preko gradskog inkubatora talenata Adriatica i kasnije Dugopolja. U gradiću kojeg je proslavila izdragdnja autoputa Jurić je imao status kapetana, ali što to znači pri dolasku u Hajduk koji je te zime 2018. vrvio inetrnacionalcima sa svih strana svijeta.
Dugopolje je izgledalo tako obično, trivijalno. A nije bilo, jer iz Dugopolja je Hajduk dobio igrača. I nije prvi put, ali što to vrijedi kada se tako egzotičnim doima neka prinova iz nama dalekoh i nepoznatih Olhanensea, Martina Franche, rumunjskih, turskih, bugarskih i ostalih europskih klubova. Pred dvije i pol godine došao je doslovno na mala vrata, odigrao potom polusezonu za Hajduk 2 i onda ušao u žrvanj prve momčadi postigavši zgoditak na svom debiju ulaskom s klupe u Sofiji protiv Slavije.
- Nisam se nadao da ću zaigrati, ali presretan sam zbog zgoditka kojeg posvećujem svom pokojnom djedu jer je uvijek vjerovao u mene.
Tako je glasila prva Jurićeva impresija nakon premijere u bijelom dresu. Definitivno drukčiji igrač i čovjek. Sigurno nije najbolji tehničar, ali u kategoriji "najveće srce" sa svakim bi mogao u bitku. Upisao je 64 utakmice za Bijele, zabio osam zgoditaka i posebno ove sezone potvrdio da je lider momčadi. Karakterom i pristupom definitivno kapacitet za kapetana kakvog Hajduk treba.
Odavno je to pokazao, još u travnju 2018. kada je zabio Rijeci i popeo se na ogradu proslaviti pogodak s navijačima. Pokazao je karakter i kada se ozljedio prije četiri mjeseca protiv Lokomotive stisnuvši potom zube i zaigravši u pobjedničkom derbiju s Dinamom. U aktualnoj sezoni se potvrdio kao ključni igrač, jer svakim njegovim izlaskom s travnjaka, Hajduk je nažalost padao u rezultatski ponor.
Ali, nije to jedini razlog zašto Jurić može danas biti ponosan. Kada se sjeti kako je autobusom u srednjoj školi odlazio na treninge u 15-ak kilometara udaljeno Dugopolje vjerujući da će jednog dana postati igrač Hajduka, danas s pravom može reći "na dobrom sam putu". Domaći igrač iz kvarta, primjer stare škole iz nogometne povijesti koja je odavno ustuknula pred komercijalizacijom dopunske selekcije.