Valdas Dambrauskas već je na stolu imao ponudu Ludogoreca. Unosnu ponudu kluba s kojim znaš da ćeš biti prvak Bugarske i s kojim imaš realnu šansu izboriti jesen u Europi. Idealna prilika za trenera nepoznatog u ozbiljnim nogometnim krugovima. Trofeji u Litvi i treće mjesto s Goricom zvučali su dobro, obećavajuće, ali ne i dovoljno uvjerljivo za značajniji trenerski iskorak. Ludogorec je svejedno ušao u rizik, svidjelo im se kako igra Gorica, a još više kao Dambrauskas gleda na nogomet.
Međutim, litavski je stručnjak odugovlačio s potpisom koliko je god mogao, danima je prepravljao je sitnice u ugovoru, mijenjao bonuse, izmišljao svakojake razloge, a sve zbog samo jednog poziva. Poziva Hajduka... Bacio bi u vjetar i naslov prvaka i jesen u Europi samo da sjedne na poljudsku klupu. Rame uz rame s Mindaugasom Nikoličiusom, svojim velikim prijateljem i čovjekom koji je imao najveći utjecaj na njegovu karijeru.
Dambrauskas poziv ipak nije dočekao...
Nikada nije do kraja bilo razjašnjeno tko je povukao ručnu? Je li to bio Jakobušić, kojem se nije dopala ideja o litavskom "paketu" iz Gorice, ili je Nikoličius procijenio mu prijatelj još nije spreman za klub kalibra Hajduk? U konačnici, nije to ni važno, možemo se tek zapitati gdje bi Hajduk danas bio da je Dambrauskasov put do Poljuda skratio za punih 11 mjeseci? S druge strane, Dambrauskas je u međuvremenu puno toga spoznao kao trener Ludogoreca. I što znači pritisak kad nakon nekakvog nebitnog remija gazda pred tebe izađe crven od bijesa, ali i kako se u svlačionici nositi s igračima koji imaju nešto veće plaće i veće nogometno ime od onih koje je vodio u Litvi ili Gorici. Da, i daleko veća ega...
Nema sumnje da će Dambrauskas stoga na Poljud doći kao bitno iskusniji trener nego što je bio prije 11 mjeseci. Ludogorec nije Hajduk po mnogo čemu, ali je trenerski posao u njemu barem jednako stresan kao i na Poljudu. Litavac je na klupi izdržao 37 utakmica, što ne zvuči posebno dobro, ali ako znamo da je jedan Pavel Vrba trajao samo 26 utakmica, onda Dambrauskas zaslužuje čak i čestitke. Dodajmo da prije njega pet trenera Ludogoreca u nizu nije uspjelo izdržati 30 utakmica na klupi... Gazda ima dubok džep, ali i kratak fitilj. Dambrauskas je u Europskoj ligi izgubio od Crvene zvezde i već ga je sljedeći dan dočekala ispisnica.
Ne znamo dakako koliko je Dambrauskas dobar izbor za Hajduk. Vjerojatno ćemo biti pametniji za 15 ili 20 utakmica. Međutim, potpisujemo da je sigurno bolji od Jensa Gustafssona, Šveđanina koji je zanatski doista zalutao na Poljud. I to pod velikim plaštom Mindaugasa Nikoličiusa. Mnogi su u Švedskoj ostali zapanjeni kad su doznali gdje je Gustafsson završio, ali Nikoličius je bio uvjeren da u Gustafssonu ima trenera kakvog treba na Poljudu. Šveđanin je prije svega bio na glasu kao miran trener iznimno odan klubu koji ga plaća, uvijek spreman na kompromis ako je "klupski interes iznad svega".
A Nikoličius je onaj tip sportskog direktora koji često voli zaviriti u svlačionicu, te s trenerom dugo raspravljati o taktici i postavi koja bi trebala istrčati. Svjedočili smo kako u svim Hajdukovim utakmicama s Gustafssonom - ali baš u svim - žurnim korakom odlazi prema trenerskoj svlačionici te iz nje izlazi neposredno prije nastavka utakmice. Dok je Tramezzani vodio momčadi tih razgovora u poluvremenu nije bilo. Tramezzani je trener koji je slijedio isključivo svoje misli i stavove, a Gustafsson je kao "vojnik kluba" uvijek bio na dispoziciji.
Koliko je Dambrauskas "vojnik kluba" ne znamo, ali ovo mu je već treći klub u kojem mu je nadređeni Nikoličius. Koji ga je trenerski realno i stvorio, možda i "skrojio" po nekim svojim standardima. Ne dvojimo stoga da će u predstojećim mjesecima surađivati iznimno blisko, te da će u mnogome imati slične poglede na svlačionicu i teren. U Žalgirisu je to donosilo rezultat baš kao i u Gorici, pa imamo nekakvu podlogu vjerovati da bi trebalo "štimati" i u Splitu. Koliko god zahtjevi i veličina Hajduka bili neusporedivi s Goricom ili Žalgirisom.
Ako se vratimo godinu dana unazad, lako ćete se sjetiti da je Lukša Jakobušić inzistirao na potpuno drugačijem tipu trenera od Gustafssona i Dambrauskasa. Jakobušićeve "mete" bili su Ivan Leko i Ivan Jurić, kojim god redom hoćete. Dva djeteta Hajduka, dva nekadašnja reprezentativca, a danas mlada i ambiciozna trenera, dokazana u velikoj ligi kao što je Serie A, ili u sjajnom klubu kakav je Club Brugge. Međutim, Leko i Jurić su treneri koji ne trpe "savjetnike" i puno zadiranja u njihov rad. Uzmi ih i pusti da rade po svom, ili ih nemoj dovoditi. Oni su primjer trenera - i karaktera - kakve Jakobušić želi na klupi. Rođeni lideri, ljudi prepuni energije i emocije, čvrste vizije, te fantastične radne etike.
Gustafsson i Dambrauskas nisu ti, nisu rođeni lideri, nisu treneri koji svlačionicu osvajaju energijom i emocijom. Oni su prije svega treneri koji mirnim karakterom odgovaraju Nikoličiusu i njegovoj ideji u kojoj se sportskog direktora puno toga pita. Pa i o pitanjima koji su poglavito vezani uz teren. Njih dvojica samo su dokaz kako je Jakobušić sportsku politiku Hajduka potpuno stavio u ruke Mindaugasa Nikoličiusa. Kada već nije uspio dovesti trenera s urođenim liderstvom, doveo je sportskog direktora koji strastveno radi i po 15 sati dnevno, pa tako svih 30 dana u mjesecu.
Međutim, Nikoličius je gadno kiksao s Gustafssonom. Kockao se s nedokazanim trenerom iz skromne lige kakva je u Švedskoj. Stavio je veliki ulog na stol i potpuno promašio. Događa se i najvećima, iako takve hazarde ne viđamo često u nogometu. Nikoličius se s Gustafssonom jako izložio i potrošio dosta od povjerenja kojeg neupitno uživa u Jakobušićevim očima.
Da mu je ipak stalo kredita, te da je i dalje čovjek koji kroji nogometni sektor na Poljudu, Nikoličius je potvrdio s dovođenjem svog čovjeka na klupu. No, ako još jednom promaši, realno je očekivati i drastičnije posljedice. Dambrauskasu je Nikoličius u ruke gurnuo i svoj mandat. Ne ispuni li Hajdukova očekivanja, Poljud bi lako mogli napustiti zajedno...