Hajduk je zdrav i stabilan klub, nikad nije bilo bliže da bude ozbiljan i uređen. Vrijeme je za uzlet, rast i razvoj.”
Nije ovo citat iz sedamdesetih godina prošlog stoljeća, iz zlatnih hajdučkih vremena, ovo su poruke emitirane s Hajdukove Skupštine u subotu 19. kolovoza 2018, samo tridesetak sati prije nego što se na Poljudu ukazala Gorica.
Hajdukovo zdravlje razotkrilo se u punom sjaju terapije koju provodi aktualno vodstvo, a to je prvenstveno Nadzorni odbor izabran ispred Udruge Naš Hajduk.
Šarena laž, fikcija u koju su dužni vjerovati svi. Ako se itko usudi posumnjati, stigmatiziran je bez prava žalbe kao “neprijatelj Hajduka” i označen kao meta za odstrel.
Nešto kao film Petera Weira “Trumanov show” o fiktivnoj stvarnosti koje glavni lik nije svjestan, ili pak splitski “Matrix”, naša verzija Hajduxa, ili, ako hoćete, nešto kao Orwellov kultni roman “1984”.
Nešto kao izvještaj sa subotnje sjednice Skupštine: “Hajduk je velik i moćan.”
Kroz frizirana financijska izvješća prikazuje se dobit od 26 milijuna kuna, a kao ozbiljan strateški plan izložilo se da će postati još bolji i veći kad se otvori Hajdukov pub u centru Splita, evo, uzlet samo što nije počeo.
Problem je samo u tome što prvoligaški debitant Gorica nije znao svoju ulogu u tom igrokazu i što je nogomet, jednostavno, egzaktan: vrijediš onoliko koliko zabiješ i koliko prikažeš na terenu.
Rad bivše i ove Uprave te Nadzornog odbora, koji ih postavlja, kao i sportskog direktora i trenera vrijedi upravo onoliko koliki je rezultatski učinak momčadi - iz Europske lige ispalo se od momčadi pete kategorije, Steaue, a u HNL-u su na kontu dva boda i gol-razlika 3:8.
Rast rashoda
I na toj subotnjoj Skupštini nitko nije postavio pitanje kako su to i zbog čega rashodi u samo godinu dana porasli za 35 posto, od toga gotovo 12 milijuna kuna više samo za plaće igrača.
Za koje i kakve igrače!? I tko je stajao iza takvih odluka?
Složiti ovakvu momčad i poslati je pred navijače podcjenjivanje je vlastite publike i odraz nepoštovanja prema ljudima koji plaćaju članarine i ulaznice za bezuvjetnu odanost klubu.
Oni koji su prisvojili mandat da upravljaju klubom poigravaju se odanom Hajdukovom publikom.
Pa tko ne bi prihvatio 200 ili 300 tisuća eura godišnje da nosi bijeli dres i predstavlja se kao igrač Hajduka?
Ili, kako se to u iskrivljenoj stvarnosti opisivalo na Poljudu, došao bih besplatno, bez odštete, samo za proviziju.
Na Skupštini nitko nije ni upitao kako su menadžerske provizije u godinu dana narasle na gotovo dva milijuna eura.
Ući u sezonu s momčadi kakva je složena na Poljudu znači izostanak respekta prema svima koji vole i prate Hajduk, prema više od 50.000 ljudi koji su na Poljudu morali gledati “balkanske predstave” u Europskoj ligi protiv slabašnih Bugara i Rumunja, pa onda opet s nestvarnih 11.000 ljudi koji su sve to oprostili i došli na utakmicu s dojučerašnjim drugoligašem Goricom.
Cijelu svoju “europsku sezonu” Hajduk si je dopustio organizirati na oranici, na terenu nedostojnom niželigaša. Naplaćuju se ulaznice da bi ljudi gledali igrače ispod svakog kriterija na terenu ispod svakog kriterija.
Pritom se kao najveće postignuće bivše Uprave isticala obnova sanitarija i pomoćnih terena, a bivši predsjednik Kos tvrdio je da se “prvom momčadi ne stigne baviti ni deset posto vremena”.
Teško nasljeđe
Iz financijskog izvješća može se iščitati i da su u milijunskom iznosu porasli “intelektualni troškovi”, ali nitko na klupskoj Skupštini nije smatrao potrebnim postaviti pitanje ni o tome.
Taj “odred za čistoću” još je više pazio da isijava čistoću medijskim reketom. Uz PR-aktiviste angažirani su odvjetnici koji šalju prijetnje tužbom na svaki nečisti zarez, jer slika prema van mora prštati od bjeline i čistoće, a rezultat... Rezultat je samo trend, doći će kad-tad.
S nasljeđem bivše Uprave Hajduk će se dugo morati nositi, Uprave koju je angažirao i štitio uvijek isti Nadzorni odbor. Hajduk su već dosta puta u stoljetnoj povijesti izvlačili i spašavali navijači, a proljetos su samo zahvaljujući intervenciji Torcide natjerani na smjenu Kos i Branco, koji su usmjerili momčad u ljetnu neveru.
Prihvaćanjem izvještaja i floskula o “urednosti i stabilnosti” to breme na svoja leđa prihvatio je novi predsjednik Jasmin Huljaj, koji više nema alibi da ne zna što je zatekao. Još veću odgovornost stavio si je na leđa odbijanjem ostavki Kopića i Bjelanovića, koji u stručnom dijelu potpisuju rezultatski debakl.
Hajduk kao autentičan brend Splita i Dalmacije u idealiziranoj stvarnosti trebao je biti pravi narodni klub, dite puka. U realnosti, klub su do ovog stanja doveli ljudi koji nisu Hajdukova dica, na svim razinama, od Uprave do stručnog i igračkog kadra, trenera u omladinskoj školi... Među svima koji su donosili odluke nema onih koji iza sebe imaju jaku hajdučku prošlost.
Htjelo se graditi narodni klub s ljudima olako dovedenima sa svih strana, samo ne s onima koji su rođeni i potekli u bijelom.
To je možda odgovor na pitanje zašto je sudar fikcije i realnosti toliko šokantan.
Kako su na jednom od transparenata navijači sa sjevera još proljetos poručili: “Dosta nam je PR s*anja i demagogije”, “Iskorak je za pe***e, Hajduk je za ratnike”.
Iz ove situacije Hajduk mogu izvući samo pravi, hrabri hajdukovci.