Lako je bilo predvidjeti scenarij na Poljudu nakon poraza od Šibenika. Kad bi kladionice nudile ponudu “Tko će biti krivac?”, koeficijent 1,05 stajao bi kraj opcije - igrači! Udarit će se po karakteru momčadi, prozvati te mladiće nezahvalnicima kojima je dano da nose Hajdukov dres, a oni umjesto da ga natope znojem, drijemaju na terenu i dangube na utakmici.
Nije trebalo poznavati “splitsko stanje svijesti” da bi se predvidjelo kako će im Uprava, navijači, pa čak i pojedine legende kluba očitati bukvicu jer, eto, nisu dostojni “bile košulje” ako ne ispuste dušu na terenu i s njega ne izađu četveronoške. Nema u njih hajdučkog dišpeta, ne znaju oni ni gdje su, niti kakvu obvezu nosi igrati za takvog giganta, i koliko lome srca milijunima navijača, čuli smo i prije nego je izrečeno. Jer što bi se drugo moglo dogoditi? Da se postavi pitanje kako se vodi klub i selekcioniraju igrači? Pa predsjednik je i tako u ostavci...
Nogometaši se neće puno buniti, priznaju “Krivi smo!”, što drugo mogu kad su izgubili od Šibenika. No, jesu li Hajdukovi profesionalci zaista najveći zabušanti na svijetu, pa se opravdano toliko često propitkuje njihova radna etika? Zar nije optužba Hajduka kao kluba i upravljanja njime tvrdnja kako nisu “ostavili srce na terenu” i zato je izostao rezultat sa Šibenikom?
Halo, tko je taj Šibenik da bi za pobjedu nad njima morali “ginuti”? I koja to momčad može svaku utakmicu igrati na sto posto? Niti jedna na planetu. Ni Liverpool. I on će naletjeti na minu, ali danas ima kvalitetu da to bude vrlo rijetko. Hajduk je nema. Ne kakva mu treba za ciljeve koje je postavio. I zato problem nije pristup, nego vrijednost momčadi. Momci daju koliko mogu. No, to je onima koji odlučuju u klubu najteže priznati jer poteže njihovu odgovornost.
Koji je to Hajduk koji danas stanuje na Poljudu? Onaj moćan, čija se slava i veličina prenose s koljena na koljeno i čijom tradicijom se i danas hrane pristaše po čitavoj Hrvatskoj i znatno šire, razne bi Šibenike matirao i prije nego bi izašli na igralište. Igrači toga Hajduka ne bi morali dati ni 70 posto, ne bi se pošteno ni oznojili, a vodili bi 3:0. Pred njima bi takvom protivniku klecala koljena.
Aktualni Hajduk i njegov odani navijački puk razdire i razjeda golem rascjep između percepcije i zbilje. Mašta se o tituli, a pitanje je vrijedi li ova momčad i za četvrto mjesto? I onda iz sezone u sezonu, u nekima i više puta, budu Zadri, Gorice, Šibenici, i tko zna kako su se sve zvali ti koji su na svjetlo istjerali istinu o velikom imenu i malim trenutačnim dometima. Udarati igrače “batinom” - niste se borili, niste htjeli, skinut ćemo vam dresove, to je bijeg od realnosti. Dijagnoza je previše otrcana da bi bila prava.
Hajduk ima samo dva puta - ili će se kompletno kao klub podignuti na višu razinu, ili njegovi navijači moraju naučiti živjeti s činjenicom da ćeš katkad Šibenik pobijediti, a katkad od njega izgubiti. Da ćeš pojedinu sezonu završiti treći, a pojedinu peti. I to je prava slika. Hajduku nedostaje klasa. Prvo u vođenju kluba, potom sportskom stručnom sektoru i na kraju na terenu. To traje. To je kontinuitet koji se ogleda u petnaest godina bez naslova prvaka, deset bez skupine u Europi, osam bez drugog mjesta… I jedino tim redoslijedom stvari se mogu mijenjati nabolje.
No, koliko su izvjesni pozitivni pomaci? Upravo traje postupak izbora novog predsjednika, a glavni kandidat je odustao. Dok se uredi ne ekipiraju onima koji će znati voditi nogometni klub da bude vrhunski, niti igračima nema smisla postavljati visoke ciljeve. Iz toga nastaju samo frustracije.
Komentari (0)
Komentiraj