Prošlo je nekoliko sati nakon što je drugi put u dva dana stajala na postolju na Svjetskom prvenstvu. Prva hrvatska kajakašica kojoj je to uspjelo. Poziv u Kanadu otkrio je da je linija zauzeta, ali i prije nego što smo do kraja uobličili misao kako će nam trebati dosta upornosti da se probijemo između svih onih koji joj žele čestitati, stigao je poziv iz Kanade. Čim je završila prethodni razgovor, odmah je reagirala na neodgovoreni poziv. Nije morala, ali i taj detalj će puno reći o Anamariji Govorčinović.
Jedna od onih sportašica ili sportaša koji zaslužuju da im se naklonite do poda. Ne zato što je osvojila dvije svjetske medalje, nego zato što je ostvarila svoj san bez obzira na sve okolnosti koje su bile protiv nje. I pokazala nam, kako to naši sportaši znaju, da je doista sve moguće ako istinski voliš ono što radiš i ako si uporan do kraja. Istina koju je uvijek vrijedno osvijestiti i primijeniti u vlastitom životu.
A kako valjda nema kutka u svijetu u kojem nećete pronaći Hrvate, naravno da su se i naši Kanađani u Darmouthu pobrinuli za proslavu srebrno-brončanog hrvatskog čuda na jezeru Banook. Iako je rekla "uživam", a glas je odavao da je doista tako, iako su joj oko vrata bile dvije medalje odmah je priznala...
- Ne, nisam baš svjesna što sam napravila. Mislim, svjesna sam da sam osvojila medalju, ali mislim da će mi trebati još neko vrijeme da mi to sve sjedne.
Zapravo, dvije medalje.
- Da, da, dvije.
Jeste li očekivali uoči Svjetskog prvenstva da bi se moglo dogoditi ovako nešto?
- Znala sam da sam fizički spremna i da pripadam u A finale, da to mogu izveslati. Cilj nam je bio upravo to, plasman u A finale, a onda je sve moguće jer je to nova utrka, novi dan. Nakon odrađenih polufinalnih utrka imala sama ukupno šesto vrijeme od cura koje su prošle u finale na 500 metara i to je sve bilo unutar pola sekunde, sekundu, pa sam znala da, ako odradim svoju dobru utrku, mogu konkurirati za medalju.
A na 1000 metara?
- Otprilike je bilo isti, nakon odrađenih kvalifikacija osjećala sam da će biti sve kako treba ako dobro izveslam.
Naravno da su joj drage i bitne obje medalje, ali jedna je ipak draža. Ne samo zato što je sjajnije boje.
- Iskreno, draža mi je prva medalja. Na 500 metara, u olimpijskoj disciplini i još sam bila rame uz rame ženi koju nitko nije skinuo s trona deset godina. To je stvarno...
I tu je zastala. Nije bilo jednostavno pronaći riječi kojima bi opisala kako se osjećala na postolju uz legendu ovog sporta Lisu Carrington.
- Baš sam bila emotivna nakon te utrke i bilo mi se jako teško koncentrirati na utrku na 1000 metara idući dan. Dosegnula sam svoj maksimum, to je to. Samo je ona koju nitko ne može prestići bila brža od mene.
Podsjetilo nas je to na Jakova Faka i njegovu broncu na Svjetskom prvenstvu u biatlonu 2009. godine. Hrvat na postolju uz legendu biatlona Ole Einara Björndalena. I sad Hrvatica na postolju uz legendarnu novozelandsku kajakašicu. Ženu koja ima 5 olimpijskih zlata i najuspješnija je novozelandska olimpijska ili olimpijac, ženu koja ima 12 svjetskih zlata...
- Zapravo nema kraja kad se počnu nabrajati njezine medalje - smije se Anamarija.
Doslovno tako, ukupno šest olimpijskih i 19 svjetskih. Primjerice, na 200 metara nije izgubila na SP od 2011. godine.
Ne samo da je Anamariji draže odličje na 500 metara nego je to i njezina najdraža disciplina. Barem nam je tako ispričala uoči OI u Tokiju prošle godine.
- Je, je najdraža mi je. Definitivno najdraža.
Iako na 1000 metara sad imate i svjetsku i europsku medalju.
- Lakše je veslati ovu kraću, ha, ha.
Prošle godine ste osvojili europsko srebro i postali prva hrvatska olimpijska u kajaku. Što se promijenilo u ovih godinu dana?
- Iskreno, ništa osim što sam nekako opuštenija. I da, ušla sam u sustav vrhunskih sportaša u pričuvnom sastavu Hrvatske vojske pa me vjerojatno i ta financijska potpora i sigurnost koju donosi opustila. Stvarno uživam i cijelo vrijeme od kad smo u rujnu prošle godine počeli trenirati za ovu sezonu bila je opuštena atmosfera na treninzima, ali i produktivna, radna.
Nešto se definitivno nije promijenilo i to je bila njezina iduća rečenica, bez pitanja...
- Samo da nam se još Jarun sredi, jezero naravno. Samo to tražimo.
Vjerojatno vam je šok kad dođete na stazu i ne morate brinuti hoćete li ostati zarobljeni među vodenim biljem.
- Ne gledam baš tako, ali lijepo je doći na jezero na kojem nema lokvanja. Doduše, uoči našeg odlaska u Kanadu Jarun je bio dosta čist jer je bila kosilica u pogonu i čistila i kupila lokvanje pa su uvjeti bilo OK. Nije bilo baš toliko kritično kao prošle godine pred Tokio. Ali definitivno treba nešto poduzeti da se to konačno riješi.
Definitivno bi trebalo, ali odgovorni nikako da shvate. Možda bi ih trebalo posjesti u čamce, odgurati usred nakupina lokvanja i pustiti da se sami pokušaju iskobeljati. Možda bi tada shvatili, možda... Većina ljudi zapravo ne shvaća koliko to vodeno bilje doista smeta kod treninga, možete li nam to laički objasniti?
- Jako smeta, stvarno jako. Lokvanj se zakači za prednji dio čamca i za kormilo koje je na zadnjem dijelu čamca pod vodom i ono je okomito u odnosu na čamac. A kad se zakači to je momentalno stajanje.
Sad će nakon povratka iz Kanade predahnuti dan, dva i onda povratak u akciju jer novi veliki ispit je doslovno pred vratima.
- Nisam ni sigurna hoće li biti dva dana pauze, jer nas za 10 dana očekuje Europsko prvenstvo u Münchenu.
Dva velika natjecanja jako blizu jedno drugome.
- Inače su europska prvenstva u lipnju, ali pošto se u Münchenu ove godine održava Europsko multisportsko prvenstvo, stavili su i nas u program.
Nastupit će kao i na Svjetskom prvenstvu, na 500 i na 1000 metara, a plan je dodati još koju medalju u kolekciju?
- Ne zamaram se uopće time. Ja vam idem uz dana u dan, utrka po utrku, to je moj način. Ne želim previše razmišljati o budućnosti.
Njezin način koji ju je doveo do dvije svjetske medalje. U sportu u kojem ih prije nje nismo imali.