Malokad neki igrač naprečac postane ljubimac navijača. Jedan od tih sretnika je Petar Bočkaj. Prošloga je ljeta u Gradski vrt stigao iz Lokomotive. Nije u njoj bio nezamjenjiv, pa ni baš standardan, ali Osječani su prepoznali njegove vrijednosti, njegov talent i mladost koji su bili obećavajući. A Pero je, kako ga svi zovu, među Bijelo-plavima prigrlio prigodu koju je dobio i svojim prvim nastupima i učinkom oduševio. Doduše, sam je sebi prišio “hipoteku” majstora izvođenja slobodnih udaraca. I razmazio sve. Kada namješta loptu da bi izveo udarac, slavlje na tribinama već počinje. Onda je poslije sjajnog početka nestao, ispao iz momčadi. Na površinu su isplivavale neke situacije i okolnosti koje su ljubimca publike, poglavito dijela najvjernijih navijača, Kohorte, prikazale u sasvim drugom svjetlu.
Imam to u sebi
Petar Bočkaj danas je u 22. godini života. S igranjem je počeo u krapinskom Zagorcu, onda su ga prepoznali skauti Dinama i odveli u Maksimir. Neko je vrijeme igrao u Interu, pa se skrasio u Lokomotivi, a nakon svega završio u Osijeku. I nije požalio. Dolaskom u Gradski vrt prvi put u karijeri stupio je na travnjak oko kojeg je na tribinama bilo načičkano prilično brojno gledateljstvo. Nije ga to zbunilo, dapače motiviralo ga je na kvalitetnu igru.
- Lijepi su bili prošloljetni dani. Utakmice s Luzernom, poglavito s PSV-om nikad neću zaboraviti. Žao mi je što nismo otišli i dalje. Imali smo prigode protiv Austrije, neke od tih utakmica odigrali smo za dugo pamćenje - kaže Bočkaj.
Svojim je pogocima iz slobodnih udaraca izazvao prave ovacije na otvorenoj sceni. Bilo ih je u tekućoj sezoni dosta. Svaka slučajnost pri tome je isključena, njegova je ljevica snajperski precizna i ubojita.
- Znam da to imam u sebi. U nogama. I vježbam te udarce kad god imam prigodu, jasno i kada trener dopusti, jer nije svaki trening osmišljen tako da se može raditi po svom. Uglavnom, slobodnjaci su moja specifičnost i vježbom sam došao do te preciznosti.
I u Lokomotivi je imao tu osobinu, ali gotovo da nije prilazio lopti u trenutku kada je bio dosuđen slobodni udarac.
- Drugi su bili u prednosti - znao je više puta reći.
Ima u svakoj momčadi onih koji dobro izvode slobodne udarce, a trener je taj koji donosi odluku tko će to u danom trenutku biti. Ima li ih i u Osijeku?
- Dakako, nisam jedini. Naš kapetan Borna Barišić jedan je od tih pucača. Jasno, tu je i Dmitro Lopa koji je postigao nekoliko pogodaka. Ima nas, a zna se kada i tko puca, s koje pozicije.
Morao sam paziti
Međutim, ne može se opstati u momčadi ako se samo čeka neka prigoda za pucati slobodni udarac. Bila je to jedna od zamjerki upućena na vašu adresu.
- Nema se tu što govoriti niti opravdavati. Nakon našeg ispadanja iz pretkola Europske lige bilo nas je nekoliko koji smo izgubili dotadašnju formu. Drugi, oni koji su čekali svoju prigodu došli su na red, a neki od nas otišli u pričuvu. Osijek je to, ima širok kadar jako dobrih igrača. Naš se trener Zekić drži načela da igra onaj tko zasluži, svakom je dao prigodu, a prepoznao je da su neki drugi trenutačno bili u boljoj formi i momčad složio s njima.
Da nije bilo onih kilograma “viška”, ne bi Bočkaj imao problema koji su u jednom trenutku prevagnuli pri odluci trenera da ga zbog toga ostavi postrani.
- Ma nikad nije bilo toliko previše da bi mi smetalo, tek kilogram ili kilogram i pol, ali reda se svi moraju držati. Smetalo je to treneru i klupskom čelništvu, morao sam paziti što i koliko jedem i doveo sam se u normalu.
I sinčić voli loptu
Dovodili ste se i u situacije da ste kažnjeni onda kad bi nešto otišlo u krivom smjeru i stoga ste plaćali kazne. Koliko?
- Dosta, ali nije to bilo ništa drastično, nikakva odmazda. Ponekad upozorenje, ozbiljno i strogo, ponekad nešto i novčano, ali to je naša interna stvar o kojoj ne volim govoriti niti imam potrebu za tim.
Ipak, nedavno je bilo puno ozbiljnije. Trener Zekić vas je vratio kući s priprema koje je zamislio odraditi u Velikoj. Čak vas je poslao u drugu momčad.
- Bilo pa prošlo. Pogriješio sam. Istina je. Ispričao sam se za to i suigračima i treneru. Sada već mogu reći da mi se tako nešto više nikad neće dogoditi. Ne pitajte što… - spominjući problem koji je riješen još uvijek skrušenim glasom izjavio je Petar.
Mlad je čovjek Bočkaj, željan svih životnih radosti. Ljudi bi rekli, neiživljen je. Neki bi rekli da su u njemu, Zagorcu, bećarski geni. Ali svi su složni u jednome, Pero je dobričina. U nogometnom smislu potencijal za igračinu, a hoće li svoj neprijeporni talent izgraditi i razviti do kraja, onoliko koliko brojni stručnjaci predviđaju, ovisi o njemu samom u prvom redu.
- Trudit ću se. Raditi i, vjerujem, napredovati. Ostalo će doći samo po sebi.
Na terenu se to uvijek ne vidi i ne odražava, ali živi on brzo, sto i više na sat. Mlad se oženio, s osamnaest godina (?!), supruga Sandra i on već su i roditelji malenom Alenu.
- Dvadesetog ovog mjeseca bit će mu tri godine. I on voli loptu, ma pet ih već ima i najdraže su mu igračke.
Da nije tako rano uletio u brak, tko zna što bi bilo s njegovom karijerom.
- Da, od trenutka kada sam se oženio, sve se u mom životu promijenilo. Morao sam donijeti odluku u kom smjeru krenuti i izabrao sam profesionalni nogomet. Postao sam nogometu odaniji.
Krilni je igrač, ne ustručava se svakog podsjetiti na tu činjenicu. Ljevak na desnom krilu, kontra noga, kako se zna reći.
- Tko to zna koristiti, njegova je to i prednost. I moja, najbolje se osjećam na tom mjestu
Na beku samo slučajno ili ni slučajno…
- Trenerove se zahtjeve mora poštovati. Tražio je od mene u jednom trenutku da igram na poziciji braniča, takav je bio splet okolnosti. Bilo je nekih priča da sam kazao kako neću igrati beka, ali nisu to ni u jednom trenutku bile moje riječi. Da volim igrati krilo, to jesu.