Podosta godina u hrvatskom nogometu trenerska je struka zapostavljena. Možda je preciznije kazati kako je po statusu bila zanemarena u korist klupskih upravljača. Jesu li se promijenili trendovi? Teško je dati točan odgovor, dijelom i zbog činjenice da su treneri dužni raditi s kadrom kojeg imaju, odnosno, s kadrom kojeg njihov klub realno može okupiti. Pritom nije ni bitan drugačiji status trenera najmoćnijeg kluba.
Igor Bišćan ima najkvalitetniju grupu igrača, ali i vrlo realnu perspektivu da do kraja kolovoza ostane bez četvorice ključnih igrača - Livakovića, J. Šutala, Ivanušeca i Petkovića. Strategija svakog kluba mora počivati na financijskim uravnoteženim poslovanjima.
Dinamo ima proračun od 60-ak milijuna eura, ali njega treba svake sezone puniti usporedo s natjecanjem. Treneru tu nije nimalo lako slagati natjecateljsku priču, ali to je sudbina, i to u težim uvjetima (manje financijskog potencijala) proporcionalno svim ostalim prvoligašima...
Na startu nove sezone samo su dva starosjedioca. To su Silvijo Čabraja, u trećoj godini s Lokomotivom, kao i Mario Kovačević, koji je s Varaždinom prvu godinu odradio u drugoj ligi. Zanimljivo je da u preostalih osam klubova imamo tri "prava" noviteta, to su Mislav Karoglan u Istri 1961, Ricardo Moniz u Slavenu Belupu i Robert Prosinečki u prvoligaškom povratniku Rudešu.
Ostalih pet trenera ušli su u sustav tijekom prošle sezone i to Željko Sopić u Gorici, Sergej Jakirović u Rijeci (oba studeni 2022.), Ivan Leko u Hajduku (prosinac 2022.), te Igor Bišćan i Stjepan Tomas (travanj 2023.). Tih pet stručnjaka natjecateljski je opravdalo povjerenje u finiširanju sezone jer su osvojili prvenstvo (Bišćan), kup (Leko, drugo mjesto), vizu za CL (Tomas, Jakirović) i ostanak (Sopić). Za njih sada počinje ipak nova priča jer trebaju ponuditi "svoju" ideju selekcije, napredovanja i ispunjenja rezultatske ambicije.
I starosjedioci Čabraja i Kovačević ispunili su proljetos temeljne klupske ambicije. Jedan je trener otišao svojevoljno (Garcia), s jednim klub nije produžio ugovor (Zekić), a jedan je novak u ligi, koji je izabrao novo rješenje (Rudeš).
Dobna linija nešto je mlađa u odnosu na prošlosezonsku. U srpnju prošle godine skup godina desetorice trenera bio je 509,6 godina, a predvodio ga je na pragu osmog desetljeća Ante Čačić (69). Drugi najstariji bio je Čabraja (54), a najmlađi Gonzalo Garcia (38,9). Urugvajac je bio ispod granice 40 godina, četvorica ispod 50 (Dambrauskas 45, Tadić 49, Kovačević 48, Zekić 49), a četvorica ispod 60 (Bjelica 51, Toplak 52, Čanadi 52 i Čabraja).
U ovom srpnju startat će čak sedam trenera koji su u 40-ima i to Sopić 49, Kovačević 48, Tomas 47, Jakirović 46, Leko, Bišćan 45, Karoglan 41. Jedini u 50-ima je Čabraja, a uz najstarijeg Moniza (59) drugi po starosti je Prosinečki (54). Jedini stranac na prvoligaškoj klupi je baš Nizozemac Moniz...
Priča o godinama je relativna i u kontekstu stečenog iskustva, a kamoli u okviru potencijala. Zato se ne treba ravnati po metru dobi. Ono što nas zanima to je kakvoća nogometa kojeg ovi treneri mogu osigurati kroz iduću sezonu. Pritom krenimo od jedne jedinstvene činjenice. Svih deset startnih trenera ove Lige 10 bili su tijekom igračke karijere vezni igrači. Netko je, doduše, više bio tretiran kao stoper, primjerice Tomas (više) i donekle Bišćan. No, njih dvojica su imali svoje ere kao tzv. defenzivni ili centralni vezni, pozicije koje su izvorno zauzimali Jakirović i Sopić. Kovačević, Karoglan, Prosinečki, Moniz, te u juniorskim danima Čabraja (do bolesti), bili su više ofenzivni ili klasični vezni igrači. Ivan Leko bio je čista "desetka", fantazist.
S obzirom na tu pozicioniranost u igračkoj eri, prepoznajemo li im u taktičkom pristupu neku tipičnu notu građenja igre? Prije nego odgovorimo na to pitanje uzmimo kao primjer "posebne note igre" ono što je protekle dvije sezone u HNL-u promovirao Gonzalo Garcia.
Urugvajac sa španjolskom nogometnom doktrinom razvijao je u Istri 1961 ofenzivni pristup, niske build up (gradnju) akcije, od golmana, prioritet posjeda lopte, automatizme izlaska iz suparničkog visokog presinga i kombinatoriku u nastavku gradnje napada. Garcia je prve sezone stvarao taj mentalitet ofenzive (9.), a druge je sezone zamalo (i zbog vanjskih faktora) doveo Istru prvi puta do eurovize, s kvalitetnijim kadrom. Prepoznatljiva mu je bila igra, osim možda nekim TV i inim analitičarima koji su je požurili omalovažavati i tretirati "nespojivom" dimenziji Istre. Bili su u velikoj zabludi. Pristupe ala Garcia, koje su na svoje načine (gdje god i rezultatski uspješnije) promicali Čabraja s Lokomotivom i Kovačević s Varaždinom, trebalo bi što više promovirati u domaćem nogometu.
Struka nam je preveć ziheraška, s manjkom ideje da stvore nešto drugačije i novo, nerijetko bez hrabrosti da neku osobnu viziju pokušaju nametnuti na terenu. Odavno su stručni mudraci nogometa ustvrdili da je kod trenera faktor osobnosti u najmanju ruku važan kao i stručna potkovanost i talent. Onaj trener koji se bezuvjetno podređuje volji klupskih moćnika, dodvorava se medijima, populistički komunicira s navijačima, ne može ponuditi stručne novitete i napredovanja.
Ako trener nije u stanju barem stremiti modernijem i atraktivnijem nogometu, neće ni imati puno poklonika
Dojam je, barem ovako na prvu, da su u klubovima shvatili (većinom) koliko su zapravo treneri (pre)važni za HNL jer moraju stvarati nove vrijednosti koje će, uz rezultatski bonus, oplemeniti u kvaliteti igre te ih spremiti za inozemno tržište. Ukoliko trener sa svojom momčadi nije u stanju barem stremiti modernijem i atraktivnijem nogometu, neće ni imati puno poklonika. Štoviše, i uz "pristojan" rezultat, neće pobuditi interes okruženja...
U novoj sezoni vidjet ćemo tko bi mogao biti trener drugačijeg mentaliteta, koji neće pored par negativnih rezultata izdati svoju ideju i uvjerenje. Stvarati ofenzivnu igru je najteži zadatak. Kudikamo je jednostavnije složiti obrambenu liniju i stvoriti ono što većina trenera, kao automati umjetne inteligencije, non stop ponavlja - čvrsti defenzivni blok. U HNL-u je zato previše trenerskih pristupa da se igra "čvrsto otraga i po oduzimanju lopte krene u kontranapad". Puno "atletike", zadataka, neutraliziranja, premalo ideje, vica, nadigravanja. Nije ni čudo da nam presušuju izvorišta fantazista. Je li nada u takav nogometni pristup povratak Prosinečkog u HNL (kao prije 26 godina kad je bio igrač Croatije) jako nas zanima...
Očekujemo više nogometne igre, a manje folklora. Kako u taktičkim pristupima, tako i u ponašanju i u alibi pričama. I po tom pitanju Garcia i Kovačević, kao i Dambrauskas, mogu poslužiti kao primjeri...