Nakon ekscesa pada u Ligu za ostanak Dinamo je u idućih 16 godina skupio 15 naslova prvaka Hrvatske! Samo jedne sezone, 2016./17., dominantnu poziciju HNL-a uskratila im je Rijeka. U tih 15 titula dogodio se fenomen 15 promjena trenera, što je ritam atipičan za momčad koja je stalni šampion države.
No, treba dodati da je u razdoblju između dvije titule (2016. - 2018.) Dinamo promijenio čak pet trenera, a naslov je službeno osvojio šesti, te da je nakon odlaska Bjelice imao i Peternaca, te Jovićevića na klupi. Dakle, unutar 16 godina čovjeka na klupi promijenilo se u čak 20 navrata, uz bitnu nadopunu da je više od pet godina otpalo na eru Zorana Mamića i Nenada Bjelicu. Slučajno ili ne, te ere (975 + 251 prvi, drugi 702 dana) su i najuspješnije za Modre.
U tom kontekstu odlazak Damira Krznara nije nikakva posebna novost. Pogotovo to nisu kontradiktorni dojmovi izneseni od predsjednika Mirka Barišića, koji kaže da je radio kvalitetno i ispunio rezultatske ciljeve dvostrukom krunom i proljećem u Europi, ali istovremeno i da su mu rezultati u padu, to jest katastrofalni!?
Činjenica jest da je Dinamo s Krznarom bio rezultatski i dalje u dobitnoj poziciji. Ostvario je proljeće u Europi (ovisi koja liga), a u trci je za naslov prvaka s i dalje vrlo realnim izgledima za uspjeh s obzirom na neprijeporno najkvalitetniji i najširi roster lige. Ispadanje u Kupu ne može biti razlog promjene, koja se tehnički odigrala ostavkom, ali praktično je bila usmjerena. U spomenutom razdoblju dominacije (2006. - …) Dinamo je osvojio devet kupova, što znači da ih je propustio sedam, uključujući i one u uspješnim erama Zorana Mamića i Bjelice…
Kad uzmemo u obzir sve te pokazatelje, doći ćemo do jednostavnog zaključka da je Krznarov odlazak posljedica njegova statusa i doživljaja njegova rada otkako je 18. ožujka preuzeo Dinamo. Krznar je do tada bio pomoćnik Zoranu Mamiću, koji je morao odstupiti zbog izvannogometnih problema. Znači, imao je tri velike hipoteke za prestižno mjesto Dinamova trenera. Došao je nakon vrlo dobrog, uspješnog trenera, koji je takav bio dijelom i zato što je uživao maksimalno povjerenje vodećih ljudi kluba.
Nadalje, bio je "prinudno" rješenje zbog izvanrednosti situacije (nagli odlazak Zorana Mamića uoči uzvrata s Tottenhamom), te naposljetku, Krznar je bio izbor koji je do tada obavljao razne stručne dužnosti u klubu i tretiran je kao vojnik kluba. Doživljaj takvog trenera, za momčad koja je ostvarila važne iskorake posljednjih godina, i to s trenerima snažne osobnosti (Mamić i Bjelica), čiji igrači automatski nakon tog iskoraka više nisu istog mentaliteta, definitivno nije okvir autoriteta. To što svi govore da je Krznar odličan i korektan čovjek samo pojačava impresiju da ga u klubu, a i svlačionici, nisu doživljavali kao trenersku snagu kakva treba Dinamu, ali da su ga baš zbog te lojalnosti i korektnosti zadržali duže od uobičajenih maksimirskih navada.
Svatko nogometno pismeniji je jednostavno zaključio da je Dinamo u ovoj sezoni bio simbol oscilacija forme, dobrih i loših nastupa, ali ponajviše doživljavan kao jedna od najranjivijih modrih momčadi duge dominacije. Jednim dijelom je tome (uvijek) odgovoran trener, ali drugim dijelom ostali faktori.
Netko od važnih igrača je htio van i nije uspio. Neki su nezadovoljni statusom, drugi pozicijom u momčadi, treći su krizi. Te subjektivne faktore nadvladali su konkretni, nastali odlaskom Gvardiola, Jakića, Majera, Gavranovića i dugotrajnim izostankom Ademija. Takve deficite kvalitete niti jedan trener ili momčad ne može kompenzirati u tijeku sezone, čak i da su dovedene, a nisu, odgovarajuće razine pojačanja. Damir Krznar, vidjelo se to već od početka sezone, bio je u muci, a ona se, u izostanku njegovih konkretnih stručnih i logičnih objašnjenja, prepoznavala u stalnoj mijeni igrača, taktičkih sustava i pristupa, nerazumljivoj promjeni pozicija igračima i njegovom govoru tijela.
Damir Krznar je retorički djelovao školski pozitivan, ali na klupi je odavao sliku čovjeka koji je svjestan da stvari ne idu dobro, a opet ne zna što učiniti da ih promijeni. Iako je rezultatski sve to, zbog kvalitete kadra u domaćim okvirima, još uvijek na liniji standarda, realno je vidljivo da ovaj Dinamo nema ružičaste perspektive sa aktualnim načinom funkcioniranja.
Vjerujemo da je Krznar sjajan tip, kako svi u Dinamu i okruženju sugeriraju. No, biti trener velikog kluba, i biti uopće trener iziskuje niz drugih odlika. Među inima biti vrlo jasan u stručnim pristupima, obranama istih kada se pokazuju dvojbenim, kao potvrda da ste u njih uvjereni. Naposljetku je ključno da svoja uvjerenja ne dovodite u pitanje zbog nekog pritiska, svejedno je li u pitanju klupsko vodstvo ili važan status nekog igrača. Na tom planu, dojam je, Krznar je najviše doprinio svim dojmovima koji su ga doveli do toga da mu nije preostalo drugo nego da podnese ostavku.