Ivica Olić je pametno postupio! Ionako ne može nadmašiti dva oproštaja koja Hrvatska neće zaboraviti

Oproštajne utakmice debelo su precijenjene. Društvo se okupi s plemenitom namjerom da izglanca pozlatu na bisti heroju koji se upravo sprema odjahati u suton, ali priča se začas razvodni, krene melodramatično zanovijetanje i trgovanje patetikom. Tronuti službeni spiker vrišti i nariče šizofrenije od urednice sjevernokorejskog dnevnika na dan smrti dragog vođe, na centru igrališta načelnici i birokratska klatež paradiraju s cvijećem i umjetničkim slikama, a onda se, šećer na kraju, predstava još otme rezultatskoj kontroli i završi kao crna komedija, nešto kao maratonci u kopačkama trče počasni krug i malo se samoranjavaju za kraj...

U takvu jednu veličanstvenu parodiju izrodio se, recimo, oproštaj Johana Cruyffa, videozapis lako ćete pronaći na YouTubeu. U studenome 1978. godine veliki Johan naumio je staviti točku iza bogatog opusa revijalnom utakmicom s Bayernom, kojeg su on, Haan i društvo iz najveće Ajaxove generacije nekoliko godina ranije u naponu snage gadno nagazili u dvoboju Kupa prvaka (4:0). Bavarci su se vratili s amputiranim smislom za humor, ispratili su Cruyffa u mirovinu pobijedivši Ajax 8:0. Kasnije mora da su osjećali gadnu grižnju savjesti zbog zlostavljanja čim su 1986. godine iz Sabener Strasse poslali službenu ispriku u Amsterdam.

Ivica Olić je, da skratimo, precizno skenirao situaciju i pametno postupio kada je odlučio ignorirati HNS-ov poziv da istrči na bis u Gradskom vrtu (23. ožujka, Izrael). Čemu gnjaviti općinstvo razvodnjenom "limunadom", rezonirao je, kada je riječ o test-dvoboju od kojeg izbornik očekuje neke odgovore i kada je, osim toga, nemoguće nadmašiti dva trademark oproštaja hrvatskog nogometa.

Prvi je svakako onaj maksimirski "testimonial" Zvonimira Bobana, koji je napunio stadion ne samo zato što je bio karizmatični kapetan nacionalne momčadi, nego i zato što je spektakl začinila cijela plejada Milanovih velikana. Drugi nezaboravan oproštaj bješe onaj Josipa Šimunića, koji se u pobjedničkoj ekstazi nakon meča s Islandom do te mjere stopio s masom na tribinama da se poslije više nikada nije stigao vratiti na travnjak. Kao veliki i zaslužni igrač reprezentacije, Šimunić je vjerojatno u džepu držao neki nacifraniji sinopsis oproštaja, ali nikada s tim "by the book" planerom ne bi ušao u narodnu predaju. Da, i vjerojatno bi s naknadnim oproštajem debelo zakasnio pa bi posljednje kadrove karijere televizijski cenzori obilježavali oznakom dobnog ograničenja "ne preporuča se mlađima od 12 godina".

U priči o oproštajnim utakmicama tajming je vjerojatno ključna stvar. Cruyff se oprostio već s navršenom 31 godinom, a nakon toga je više vegetirao nego ozbiljno igrao u Ajaxu i za kraj, iz inata, još jednu sezonu u dresu ljutog suparnika Feyenoorda. U međuvremenu se biološki vijek sportaša produžio, premda duboko u tridesetima zaslužni igrači relativno lako dolaze do milijunskih gaža u ozbiljnim ligama ili odlaze na unosno nagrađenu rekreaciju u Ameriku, Katar ili Emirate. U izmijenjenom pejsažu svjetskog nogometa (a pogotovo košarke) očuvaniji veteran lako postane zarobljenik petarpanovskog sindroma, odbija ostariti i ogorčen je u trenutku kada ga napokon grubo prizemlje. Što mogu učiniti klubovi i savezi da ispraćaji u mirovinu ne prerastu u depresivni blues? Proučiti rostere i "godine proizvodnje" svojih igrača na startu sezone te na vrijeme predložiti spuštanje među legende. Ne puno više od toga...