Boro Primorac osvojio je sedam bodova u tri utakmice, ali i dalje je privremeni trener Hajduka. Na klupu je sjeo kao hitno rješenje predsjednika Jakobušića u trenutku kada splitski klub nije imao dugoročnu opciju za nasljednika Vukasu. Primorac je povučen s pozicije voditelja Akademije kao “bypass”, prijelazno rješenje dok ne dođe “kapitalac”. Trener koji bi trebao preuzeti Hajduk na dulje staze, jer Primorac nikada nije pokazivao ambiciju da bi se prihvatio uloge prvog trenera na dulje razdoblje. Ali, što će se dogoditi ako Primorac ostvari sve tri pobjede do kraja jeseni?
Definitivno najzanimljiviji primjer iz recentne povijesti Hajduka jest onaj iz jeseni 2008. kada je Ante Miše iz uloge pomoćnika došao do mjesta prvog trenera nakon što je Goran Vučević podnio ostavku. Trebao je biti samo privremeno rješenje, ali u roku od mjesec dana dobio je ugovor. Nanizao je četiri pobjede, tri u prvenstvu i jednu u Kupu, a Hajduk u međuvremenu nije uspio dovesti Kranjčara ni Avrama Granta.
- Predsjednik Peroš je upravo od Vučevića tražio da me zamoli ostati još neko vrijeme dok se ne pronađe novi trener. Sve sam napravio uz Goranov blagoslov, rekao mi je da će biti najsretniji ako uspijemo napraviti rezultat. Znate kako su se stvari dalje razvijale, ostali smo jednu utakmicu, pa drugu, treću, a dok se spekuliralo o Kranjčaru i Grantu, mi smo pobjeđivali i tako sam ostao trener - ispričao je Miše nakon što je potpisao ugovor s Hajdukom na dvije sezone.
Na sjeveru je imao transparent podrške “Miše nas kupuje srcem, a ne novcem”. Navijači su bili uz trenera, klub je stao iza Miše, a rezultat je pratio Hajduk kao rijetko kada proteklih sezona. Danas Primorac uživa veliku podršku kao čovjek iz sjene, trener od kojeg se praktički ništa nije očekivalo, a klub je podigao iz rezultatskog ponora. Zato je legitimno pitanje što će biti ako Jakobušić do kraja jeseni ili u odmoru na polusezoni ne pronađe svog “kapitalca”?
Problemi s karizmom
U europskom nogometu rezultat je najčešće bio generator ostanka privremenih rješenja. Dva su trenera u recentnom razdoblju osvajala čak i Ligu prvaka u statusu privremenog trenera došavši iz potpune anonimnosti i duboke sjene.
Prvi je bio Roberto Di Matteo, strateg koji je na mala vrata došao do uloge prvog trenera Chelseaja. Kada je Villas Boas, trener s titulom “mali Mourinho”, preuzeo Chelsea u ljeto 2011. godine, za pomoćnika je uzeo bivšeg igrača kluba sa Stamford Bridgea, Talijana Di Mattea. Šest godina je nosio dres Chelseaja, igrao u doba kada klub nije imao trofejnu patinu koju je dobio kasnije dolaskom Abramoviča, ali Di Matteo nije imao karizmu za trenera velikog kluba. WBA je prethodno uveo u Premiership, to mu je bila ulaznica za povratak na Stamford Bridge. U srpnju je posao asistent, a već u ožujku 2012. promoviran je u “privremenog prvog trenera”.
- U ovom trenutku držimo da je Di Matteo najbolje rješenje, jer odlično poznaje našu momčad - rečeno je u Chelseaju nakon smjene Villas Boasa.
U samo dva mjeseca Di Matteo je postao trofejni trener Chelseaja. Dapače, ostat će u povijesti upamćen kao trener koji je prvi na Stamford Bridge donio naslov pobjednika Lige prvaka. Abramovič je prethodno ulagao u “velikog Mourinha”, zatim u “malog”, pokušao je s Carlom Ancelottijem i Guusom Hiddinkom. Osvajao je naslove prvaka Engleske, uzimao Comunity Shield, pa Kup UEFA-e, ali nitko mu nije donio najveći trofej. Nitko do pojave Di Mattea, trenera koji nije bio profil za Abramoviča, ali nije gazda imao izbora.
Pragmatični trener
Dvogodišnji ugovor u Chelseaju vrijedan 6 milijuna funti godišnje dočekao je Di Matteo, ali već nakon pet mjeseci je Abramovič otpustio svog “slučajnog heroja”. Porazom 0:3 od Juventusa u Ligi prvaka smijenjen je Di Matteo i zamijenjen Rafom Benitezom. Ostali su Talijanu osvojeni trofeji i ugovor s Chelseajem do ljeta 2014. s 520.000 funti mjesečno, a 20 je mjeseci bilo do kraja. Nisu se uspjeli nagoditi i Di Matteo je strpljivo uzimao svoju plaću do zadnjeg penija, a onda je u listopadu 2014. dočekao novi angažman u posrnulom velikanu iz Gelsenkirchena. Nije se dugo zadržao u Schalkeu, vodio je 33 utakmice i potom napustio njemački klub. Posljednji je angažman imao u Aston Villi prije četiri godine, ali na Villa Parku je radio tek četiri mjeseca, od listopada 2016. je bez posla i očito mu se nigdje ne žuri. Roberto Di Matteo, vrijedna “radilica” iz sredine terena, trofejni trener iz sjene pragmatično je iskoristio svoj rezultat karijere.
Drugi trener koji je osvojio Ligu prvaka, a da je pritom povjerenje dobio iz uloge asistenta, jest svima dobro znani Hansi Dieter Flick. Nesporna je činjenica da je Flick, 55-godišnji trener koji je do Bayerna u karijeri vodio tek trećeligaša Hoffenheim prije 15 sezona. Kada s Hoffenheimom nije uspio dosegnuti drugoligašku razinu, dobio je otkaz. Kasnije se profilirao kao asistent u stožeru, prvo s Trappatonijem u Salzburgu na proljeće 2006., a zatim je prešao u reprezentaciju Njemačke. U Elfu je osam godina skupljao iskustvo s Löwom prošavši dva Eura i osvajanje naslova Svjetskog prvaka 2014. u Brazilu. Ali, još uvijek je bio anonimus. Takav je status imao i kada je početkom prošle godine ušao u stožer Nike Kovača. Jedan od trenera, nitko ga nije uzimao ozbiljno. Sve dok nije preuzeo Bayern početkom studenoga 2019. Pet mjeseci kasnije Bayern je s Flickom potpisao ugovor do 2023. godine.
Žetva trofeja
- Kada je pred odbor supervizora u Bayernu došao prijedlog ugovora Hansija Flicka, svi smo bili jedinstveni. Flick je u pet mjeseci pokazao da je trener kapaciteta Bayerna. Njegov će se rad mjeriti rezultatima i trofejima kao što se mjeri rad svih trenera u našem klubu, ali mi smo uvjereni da je igra koju pokazuje Bayern sa Flickom u ulozi trener zaista zalog trofejne budućnosti - poručio je predsjednik Bayerna Herbert Hainer kada je klub potpisao ugovor s Flickom.
Sve dalje je čista poezija, rekli bi fanovi Bayerna, ali i nogometni fanatici. Sve je bajka i ništa drugo. Trostruku krunu je potpisao Flick, uzeo sve što se može uzeti prošle sezone, a žetvu trofeja nastavio je i u Superkupovima na početku nove sezone. Privremeni trener postao je stalni, ali i trofejni za povijest.
Ispisali smo dvije najzanimljivije priče o ljudima koji su iz sjene došli do najvećih trofeja. Jasno, Primorca, Di Mattea i Flicka veže tek status privremenog trenera. Ambicije, želje i mogućnosti nisu identične. U Hajduku je trenutno skromniji cilj, traži se tek serija pobjeda i priključivanje odmaklom trojcu s vrha. Primorac je pokazao da zna i može, ali pitanje je želi li ostati trener i kakav je uopće odaziv Jakobušićevih “kapitalaca”. Pa čak i ako ne nađe traženi profil, bitno da je predsjednik ipak zna kako ima rješenje. Kvalitetno, a domaće!