Nekoliko minuta prije završetka utakmice Mario Stanić napustio je VIP ložu na Drosini. Do tada je sjedio na distanci jedne fotelje od novog predsjednika Lukše Jakobušić, te isto toliko od sportskog direktora Ivana Kepčije. S Kepčijom je Stanić često komentirao događanja na travnjaku, dok s predsjednikom, barem u loži, nije bilo razmjena mišljenja.
Nije ni čudno
Nelagoda se u čelnicima Hajduka, novim i starijim, osjećala u njihovu govoru tijela. Na travnjaku Drosine domaći nogometaši, koje će nadobudni urednici radi “zvučnosti” naslova i naglašavanja težine Hajdukova pada etiketirati kao najslabiju momčad prvenstva, pripremali su slavlje. Zasluženo, jer su 90 minuta “orali” po terenu i bili konkretniji pred suparničkim golom. Hajdukov problem nije bio pristup, kako se laicima u svakom porazu čini ključnim grijehom. Htjeli su igrači Harija Vukasa igrati, borili su se, trudili, ali upravo zato je osjećaj nelagode zbog igre koja se prikazuje bio jakog intenziteta. Hajduk ne može biti tako slab kako je igrom odao dojam u Puli. Hajduk, međutim, ne može biti bitno bolji kako se nadaju njegovi čelnici i navijači.
U 90 pulskih minuta Splićani su potvrdili osnovnu i kroničnu slabost svoje zbilje. Osnovna je da je selekcija igrača učinjena nelogično, što je samo kontinuitet godinama unatrag. Kronična je slabost da i na terenu Hajduk odaje ono što je bit njegove svakodnevice funkcioniranja, a to je improvizacija...
Prelako bi bilo za ove slabosti prozvati Stanića i Kepčiju, ili Vukasa. Oni su samo naslijedili velike (slične) terete bliže prošlosti, a krimen im je što nisu pokazali da mogu nešto promijeniti. Je li tome razlog unutrašnji ustroj kluba, hijerarhija u odlučivanja ili nešto treće nije presudno? Ključno je da ovaj Hajduk, kao i godinama unatrag, djeluje potpuno nelogičan. S obzirom na to da se stalno mijenjaju direktori, treneri i igrači, onda to nije ni čudno. Ono što se u Puli potvrdilo kroz igru, to je i kronični problem improvizacije. Hajduk igra igru koju je, benigno tretirano, teško prepoznati. Niti je to “čvrsta, agresivna i okomita igra”, a još manje je “kompaktna, kombinatorna i brza”. U Puli su spori djelovali čak i brzi Gyurcso, Jairo, Jakoliš. Tromo su izgledali i Caktaš, Jradi, Jurić, Diamantakos. Puno nelogičnih izdanja da bismo zaključili da je to realan potencijal tih igrača, posljedično i momčadi.
Hajduk je, kažu izvještaji, u prošloj godini potrošio 20-ak milijuna eura. Imati tako nelogično sastavljenu grupu igrača, te djelovati u tehničko-taktičkom pogledu tako improvizacijski, razložno generira pitanje - je li to moguće? Ili, kako je to moguće s takvim proračunom imati momčad koja ne može probiti blok Gorice, Šibenika i Istre 1961. Možda veći problem od trenutnih dojmova nemoći pred suparničkim obranama, te slabosti u vlastitoj brani, jest uvjerljivost doživljaja da Hajduk realno ne može bitno bolje. I od tog uvjerenja treba startati nova priča. Iznad svega u debelom okviru naziva logičnog!
Godine krpanja
Pad u Puli može biti zapravo jako dobar trenutak za Hajduk. Godine krpanja, raznih filozofija temeljenih na partikularnim interesima i uskim pogledima, kontinuitet trulih kompromisa i generiranja zabluda, potpuni odmak od logičnih stručnih načela i tehnologija operativnog upravljanja, doveli su do toga da se Hajduk, kako je to Jakobušić sirovo i točno podvukao, naposljetku i žali. Hrvatski klupski nogomet bez snažnog Hajduka je neispunjena priča. Hajduk bez snažnog zaokreta u operativnom i stručnom djelovanju je neuspjela priča.
Govoriti je li u Puli trebao igrati Mate ili Šime, je li bilo bolje 4-3-3 ili 3-5-2, kao da li bi išta bilo drugačije da je Caktaš realizirao kazneni udarac, tako je jednostavna analiza za probleme koje natjecateljski Hajduk ima. Bijeli trebaju zbilja korjeniti zaokret. I poraz u Puli je samo dobar povod da se krene. U kojem pravcu?
Važnost trenera
Onom kojem je Hajduk nekad težio. To znači selekcija s bazom najvećih potencijala iz svog okruženja i dopunska selekcija više kvalitete koja se vrhunski plaća. I da, naravno prije svega, to znači izbor trenera koji ima iza sebe važna iskustva i potvrde vrijednosti, stručno logični, a ne populistički pristup, te snagu osobnosti da se suprotstavi svakoj opstrukciji nogometne zdrave selekcije i posljedičnih ponašanja. Takvog se trenera plati koliko treba i onda ga se prati bezuvjetno, i bez osluškivanja folklornih tumača u okruženju.
Hajduku to nije opcija, nego imperativ. Ako, naravno, želi napokon izići iz tunela nelogičnosti i improvizacija, dugog više od petnaest godina. Ovo sada je samo vrhunac tog procesa. I najveća prilika da se oštrim rezom on zaključi te doslovno krene od temelja. S pravim izborima stručnih i posljedičnih igračkih aktera proces vraćanja u vrh, odnosno u logičnu poziciju protagonista HNL-a može ići puno brže nego što se to ovog trenutka može činiti...