Nakon što je sredinom ožujka Rujevica zatvorena, a treninzi otkazani do daljnjega, period najstrožih mjera samoizolacije Franko Andrijašević proveo je s obitelji u Solinu.
- U početku sam bio optimist. Mislio sam da neće sve pozatvarati, malo ćemo igrati tenis, volim baciti i košarku. Zvao sam brata, ali on je bio realniji jer nakon 5-6 dana svi smo bili zatvoreni u kućama. Nismo stigli odigrati ni jednu partiju, ali radilo se u kući. Imali smo programe koje su nam poslali iz kluba i moglo se puno toga napraviti u kući. Imao sam mogućnost trčanja u obližnjoj šumi, ali kada je i to postalo nedostupno, radilo se ispred kuće. Kada su iz kluba javili da kreću treninzi, vratili smo se u Rijeku. Sada treniramo jednom dnevno. Radimo u grupama, rezimirao je dosadašnji period pauze Rijekin veznjak, ali priznaje da treninzi još nisu oni pravi.
- Krenuli smo i to je dobro, ali kao da se bavimo nekim individualnim sportom. Baš je nekako nezgodno, na momente čak i glupo. Pratimo savjete, odnosno pravila po kojima možemo raditi, ali nije to to. Čuli smo kako bi trebalo sada izgledati, na što sve moramo paziti i kako raditi u manjim grupama, ali svi samo razmišljamo koliko će to trajati. Nadam se da će se to što prije riješiti, da će situacija biti sve bolja pa da možemo barem trenirati normalno. Osluškujemo i što se dešava oko nas. U Francuskoj su se odlučili za prekid prvenstva, u Italiji sve navodi na isto, a mi čekamo. Odgoda odluka za 11. svibnja sve nas drži u neizvjesnosti. Najgore što ne znaš na čemu si. Hoćeš li imati 4-5 tjedana priprema ili 7. Bilo bi možda lakše da se odluči. Kod nas je situacija s virusom čini se pod kontrolom, ali pod kojim mjerama moramo trenirati nema baš smisla, ističe Franko koji je u nedavnoj anketi završio u najboljih 11 posljednjih 10 godina Rijeke.
Posljednjih tjedana osluškuje i situaciju u Belgiji.
- Sve je stalo, ali oni su relativno brzo odlučili da neće biti nastavka i zaključili prvenstvo. Neke je klubove to zateklo, mislim da od ovih većih Anderlecht i Standard nisu baš u dobroj situaciji. Većina igrača lige je završila na minimalcu, ali Gent je nastavio normalno plaćati svoje igrače - ističe Franko kojem koncem lipnja ističe ugovor o posudbu.
- Ako se nastavi prvenstvo Hrvatske, onda bih se 3. kolovoza trebao vratiti u Gent. Po papiru bih se trebao vratiti, ali znam da me se oni žele riješiti, a i ja bih htio otići. Gent traži neki transfer, na drugoj strani i ja ću vidjeti što napraviti. Teško je nešto očekivati. Realno svima je pala vrijednost pa i onim najvećim igračima, a kamo li nama, tako da je sve upitno. Imao sam neke planove, ali nismo pričali još o tome. ističe Franko koji ne isključuje ostanak na Rujevici.
- Ako ne bude ponuda koje će zadovoljiti Gent i mene, ostanak na Rujevici jedna je od opcija. Realnije je da ostanem još godinu u Rijeci na posudbi nego da se vraćam u B ekipu Genta. Ja ne bih imao ništa protiv ostati, a i njih bi to malo rasteretilo.
Prije prisilne pauze Rijeka je uhvatila ritam. Činilo se da je Simon Rožman napokon posložio kockice na terenu i Franko je pozitivan po pitanju eventualnog nastavak prvenstva.
- Zadnja utakmica protiv Hajduka nas je digla i bili smo u dobrom momentu. Trener je napokon prenio svoju ideju igre na nas i ako krene prvenstvo vjerujem da ćemo relativno brzo ući u taj naš sistem i filozofiju igre. Nije to puno ni u pravom obimu, ali sve što radimo baziramo na tome kako smo igrali u zadnje vrijeme. Vjerujem da ćemo brzo uhvatiti taj naš ritam.
U priči o nastavku nije zanemariva ni činjenica da su na Rujevici s igračima vrlo lako dogovorili restrikcije kojima su igrači praktično ostali bez trećine plaća.
- Na početku nitko ništa nije zna, ali kako su mjere bile sve strože, obratili su nam se uprava i predsjednik. Nije bilo ultimatuma, ni prisile, predsjednik i uprava jednostavno su nam predočili koje su nam opcije. Objasnili mjere koje neće izazvati da neki od djelatnika izgube posao ili da mi igrači ispaštamo. Od početka smo bili uključeni, uzeli sve u obzir, pronašli zajednički jezik i uspjeli se dogovoriti. Rekao bih da smo pokazali da svi dišemo kao jedan, da smo i van terena klapa.