Pet na pet. Proljetni dio prvenstva Prve HNL mogli bismo sagledati i na takav način. Dinamo, Hajduk, Lokomotiva, Slaven Belupo te Varaždin s jedne, a Rijeka, Osijek, Gorica, Inter i Istra 1961 s druge strane. Domaći kapital u borbi sa stranim, ne u punom smislu, ali definitivno u ovom trenutku imamo pet prvoligaša u kojima je ključnu ulogu za njihov današnji izgled imao strani kapital.
Kada je kolega Orlando Rivetti prije otprilike dva mjeseca objavio kako Damir Mišković u Londonu pregovara s potencijalnim kupcima prvoligaša s Rujevice, Rijekin se predsjednik javio sljedeći dan.
- Istina je, u Londonu sam i imao sam jučer nekoliko sastanaka. Međutim, nijedan nije bio na temu prodaje ili kupnje Rijeke. Na moju veliku žalost...
Nema razloga da sumnjamo u istinitost Miškovićevih riječi, jer Rijekin vlasnik i predsjednik nikada nije skrivao da već nekoliko godina aktivno traži strateškog partnera ili kupca.
- Razgovarao sam s mogućim investitorima na brojnim lokacijama. U Londonu, u Švicarskoj, na Bliskom i Dalekom istoku, u Hrvatskoj... Sve sam opcije stavio na stol. Hoće li biti kompletni vlasnici kluba, hoće li biti strateški partneri, manjinski dioničari, što god treba. Nažalost, nitko nije pronašao svoj interes u toj priči. Koliko god Rijeka imala svoj stadion i kamp, sređene financije, navijače, rezultate, veliku povijest...
Dobro Mišković zna zašto potencijalni ulagači nisu pronašli interes u Rijeci.
- Kada im kažem da trebamo 100 milijuna kuna godišnje, a da od sigurnih prihoda imamo možda četiri ili pet milijuna ljudi ostaju šokirani. Za one koji možda ne znaju, u nogometnom svijetu postoje tri vrste stalnih prihoda, to su prodane ulaznice, sponzori i TV prava. Prodaja igrača i europski prihodi ne idu u red sigurnih prihoda, jer oni se mogu i ne moraju dogoditi, pa stoga ti ljudi nikako ne mogu shvatiti da bilo tko na ovom svijetu radi s pet posto stabilnih prihoda. To je za njih nemoguće i pomisliti.
A Hrvatska svejedno ima nekoliko klubova u koje su strasni ulagači ušli. Nije li i Rijeka jedan od njih?
- Social Sport nije ušao u Rijeku kao investitor, ušao je kao netko tko će pomoći da se klub spasi i osovi na noge. I to samo zato što sam ja u nekom trenutku imao takvu poziciju pa sam ih mogao zamoliti da to naprave. Social Sport nije u Rijeci vidio prostor za zaradu ili ne znam kakvu afirmaciju. Tu je samo pomoć bila u pitanju i kada je Social Sport odradio svoju ulogu i osovio klub na zdrave noge, ta se fondacija povukla, kako je i bilo dogovoreno i ugovorno potpisano. Da je Social Sport gledao Rijeku kroz prizmu ulaganja, sigurno ne bi ušao u klub.
Mađari su pak u Osijek ušli s čvrstom ulagačkom vizijom?
- Svaka im čast na tome, ali ne želim ulaziti u njihove motive i vizije. Međutim, još nisam u svijetu biznisa - a u njemu sam dugo godina - upoznao nekog tko je spreman dovijeka financirati nešto gdje realno nema temelja za stvaranje tržišnog natjecanja.
Je li Prva HNL ovisna o ulasku stranog kapitala?
- Da odmah nešto razjasnimo. Prva HNL već godinama živi isključivo od priljeva inozemnog novca. Više od 85 posto novca - po čemu smo apsolutni rekorderi u Europi - koji prolazi kroz Prvu HNL dolazi iz Europe, uglavnom putem transfera igrača, odnosno nagrada za sudjelovanje u europskim utakmicama. Naravno da takva vrsta prihoda donosi previše rizika i ovisnosti i samo je pitanje vremena kada će neki klub ući u velike financijske probleme, jer ne možeš uvijek imati igrače za prodaju, posebno zato što sve novce koje zaradiš moraš trošiti za tekuće preživljavanje, a ne za ulaganja u razvoj i infrastrukturu. Stoga se klubovi redom okreću inozemnim ulagačima nadajući sa da će im oni donijeti taj stabilan dio prihoda.
Dakle, mirno možemo reći da je hrvatski profesionalni nogomet doista ovisan o stranim ulaganjima?
- Dok se hrvatska država na ovakav način odnosi prema nogomet i sportu jedina nada je strani kapital. Međutim, kako ćeš ga privući kada taj stranac vidi da u aktualnim zakonima nema podršku ni mogućnost da na neki način vrati i oplodi ta ulaganja - zaključio je Mišković.
Što je to onda privuklo inozemne ulagače u klubove poput Istre 1961, Gorice, Intera i Osijeka? Mišković ne želi komentirati zbivanja u tuđim dvorištima, ali u njihovim slučajevima riječ je o tri različita načina ulaganja. U Osijeku je mađarski vlasnik osigurao novac za ulaganja u infrastrukturu i jačanje momčadi, ali ne pada mu na pamet ni na koji način miješati se u vođenje kluba. Nešto je slično napravio i Volpi u Rijeci, iako tamo Social Sport nije bespovratno uložio novac u izgradnju Rujevice. Možemo reći da je osječki model stranog ulaganja idealan za klub, ali jasno je da mađarski investitor očito ima viziju da će se ta ulaganja vratiti na neki drugi način, a ne kroz NK Osijek.
Način na koji su Španjolci zamislili ulaganja u Puli detaljno vam je u drugom tekstu predstavio kolega Matteoni. Gorica i Inter dvije su priče zamišljene na sličan način. Gorica traje već pune dvije godine i rezultati su sjajni. Najprije su nakon potpisane suradnje s Litavcima u Gorici izborili ulazak u Prvu HNL, a sada su već drugu sezonu važan i jako stabilan dio prvoligaške karavane.
Što je to napravila Gorica? Prije dvije godine potpisala je petogodišnji ugovor s Mindaugasom Nikoličiusom, dugogodišnjim sportskim direktorom Žalgirisa. Nikoličius se obvezao u klub donijeti oko 700.000 eura godišnje, a zauzvrat je - ispred grupacije koju predstavlja - dobio kompletna upravljačka prava za sportski pogon kluba. Nikoličius dovodi igrače, a kod njihove prodaje novac se dijeli u omjeru 70:30 za litavsku grupaciju.
Nikoličius je u dvije godine napravio izvanredan posao za klub, ali i za sebe, jer čovjek je uložio novac svoje grupacije i svaki dan ulaže svoje znanje. U Gorici su toliko oduševljeni s njim da su spremni njemu i poslovnim partnerima iz Litve spremni prodati većinski paket dionica u mogućoj privatizaciji kluba.
Klub iz Zaprešića upao je u velike financijske probleme, jer već godinama doslovno preživljava, pa su Branko Laljak i suradnici u Interu krenuli Goričinim stopama i doveli ulagače iz Srbije. Kako će ekipa u Zaprešiću raditi pokazat će vrijeme, ali i tamo je riječ je ulagačima koji su došli s idejom da dovedu jeftino i dobro pa da to skupo unovče. U takvom poslu uvijek postoji opasnost da grupacija koju predstavljate pritišće glede izbora i statusa igrača, jer će u pitanju biti neki ‘viši’ interesi, što je uvijek opasnost za kemiju u svlačionici, a onda i izgled momčadi na travnjaku. U konačnici, normalno je da stručni ljudi u nogometu i u najboljoj namjeri griješe i slože lošiju momčad, što će automatski biti velika opasnost za projekt poput Intera, baš kao i onaj Gorice.
HNL izložbeni prostor
Bogato iskustvo Damira Miškovića jasno ukazuje zašto se mnogi hrvatski klubovi uzalud trude pronaći inozemnog ulagača, koliko god jeftini bili. Mizerni stabilni prihodi i skromna tržišna perspektiva očito su jači argumenti od jeftine kupnje i potencijalnih talenata koji bi se u nekoj budućnosti mogli bogato unovčiti. S druge strane, menadžerske i slične grupacije u Prvoj HNL vide jeftini ulaz za odličan izložbeni prostor u kojem će promovirati igrače za koje imaju interes na ovaj ili onaj način. Takve grupacije teško će pokucati na vrata Dinama, Hajduka, Rijeke ili Osijeka, jer riječ je o sredinama koje imaju i veličinu i važnost i snažne grupacije navijača, ali će im svi ostali klubovi rado otvoriti vrata.
Dakle, Prva HNL dugoročno ne može opstati bez stranog kapitala, ali svede li se njihov dolazak u velikoj većini na menadžerske interese, tada će ostati i određene sumnje je li takva struktura vlasništva doista dobra za hrvatski nogomet?
S druge strane - kako Mišković jasno ukazuje - bez ulaska stranog kapitala Prva HNL dugoročno je osuđena na propast.
KLUBOVI U KOJIMA JE STRANI KAPITAL ODIGRAO VAŽNU ULOGU
RIJEKA
Talijanski milijarder Gabriele Volpi je preko fondacije Social Sport postao većinski vlasnik kluba u veljači 2012. godine, obvezavši se da će sanirati dug kluba (dva milijuna eura) kojem je prijetio stečaj, te da će u sljedeće tri godine u klub ulagati najmanje 1,8 milijuna eura kako bi se klub stabilizirao. Social Sport je uložio puno više novca, kreditirao je izgradnju Rujevice, da bi prije dvije godine prodao Damiru Miškoviću svoje dionice, ali ne zna se za koliki novac. Mišković pak svake godine vraća kredit Social Sportu, ali ako novca nema, povrat se odgađa do daljnjega.
Rijeka danas stoga nije u vlasništvu stranaca, ali dakako da su Volpi i Soical Sport odigrali ključnu ulogu u njezinom ozdravljanju.
ISTRA 1961
Grupacija Baskonia-Alavés kupila je većinski paket Istre 1961 u lipnju 2018. godine. Španjolci su došli s ozbiljnim projektom, ozbiljnijim nego što je to očito bio u Rudešu s kojim su surađivali godinu dana, iako dinamika ulaganja ne ide željenim ritmom. Kasni izgradnja klupskog kampa, a i rezultati momčadi, odnosno ulaganja u igrače, za sada nisu na očekivanoj razini. No, u Puli nema nemira, jer Španjolci doista djeluju kao ozbiljan partner.
OSIJEK
Mađarski biznismen Lőrinc Meszaros kupio je 46,6 posto vlasničkog udjela grada u Nogometnom klubu Osijek, po cijeni od 100 tisuća kuna. Osijeku je također prijetio stečaj pa su mađarski investitori s pravom dočekani kao spasitelji. Mađari trenutačno grade velebni stadion i kamp, a i dosta su investirali u momčad. Barem za sada nitko ne nameće nikakve imperative, bilo po pitanju rezultata, bilo po pitanju povrata ulaganja pa je stanje u klubu doslovno idilično.
GORICA
Mindaugas Nikoličius predstavnik je litavske grupacije koja je procijenila da u Gorici može lijepo zarađivati, a istovremeno i donijeti korist klubu. Litavci su sklopili ugovor po kojem godišnje u klub ubrizgavaju oko 700 tisuća eura, a zauzvrat su dobili kompletna sportska upravljačka prava te 70 posto od svih izlaznih transfera kluba. Za sada je dobro i njima i klubu.
INTER
Klub iz Zaprešića krenuo je stopama Gorice i pronašao strateškog partnera u inozemstvu - grupacija u kojoj su nogometni menadžeri, mahom iz Srbije - koji je u klub ušao sa svježim kapitalom, a zauzvrat dobio upravljačka sportska prava. U Zaprešiću još uvijek nitko nije prezentirao detalje ugovora pa su neke stvari malo u magli, ali investitor je već doveo svog trenera (Petrovića) i slaže momčad po svom izboru.
Šibenik i Cibalia u problemima
Klub sa Šubićevca ljetos je, činilo se, riješio svoje probleme prodajom kupcima iz Indije, koji su klub trebali kupiti doslovce za ‘sitniš’. Naime, cijena Šibenika bila je 100.000 kuna plus kredit čija glavnica trenutačno ne prelazi 3 milijuna kuna, a i taj kredit se ne bi trebao vratiti odmah, nego u etapama. Međutim, posao je propao jer indijski kupac nije priložio tražena jamstva, što već u startu budi sumnju da je tu bila riječ o ljudima ‘sitnog’ interesa. Nažalost, propala prodaja teško je primljena na Šubićevcu, jer to je bila jedina nada za bolje dane Šibenika. Ovako se ljudi iz Grada nadaju ponudi nekih novih kupaca, ali njih na vidiku nema.
Propala je i već dogovorena vinkovačke Cibalije. Poznati europski menađer Nelio Lucas - dio velike i financijski moćne Doyen grupe - preko hrvatskih menadžera Damira Bičanića i Vjeke Čuljka slovio je kao siguran kupac. Bičanić je šest mjeseci već bio i vodio Cibaliju, ali na koncu je sve propalo zbog toga što se Grad i investitori nisu uspjeli dogovoriti oko zemljišta i određenih investicija. Ova je priča djelovala ozbiljno, spominjali su se milijuni eura investicija, ali danas je sve to puka prošlost. Cibalia za to vrijeme pokušava skrpati novce i momčad za proljetni dio sezone, iako je mišljenje mnogih upoućenih da klubu u ovakvim okolnostima nema spasa.