Jedanaest godina nakon prve londonske izložbe hrvatskog nogometnog talenta - kada su dnevnim boravkom West Hama marširali Ljubojević, Kranjčar, Pranjić i društvo - Upton Park je poslužio kao pozornica za predstavljanje novog naraštaja naših “wunderkinda”. Neki novi klinci su, istini za volju, iz one 3-0 pobjede protiv Engleske 2003. godine teško mogli crpiti nadahnuće jer se u najboljem slučaju maglovito sjećaju prvog poluvremena, nakon čega su ih roditelji već ušuškavali u krevetiće za sljedeće jutro u razredu. Inspiraciju su morali tražiti na drugim mjestima, u Messijevoj blizini, u ino-transferu ili proboju u idealnu momčad Nike Kovača, ali važno je da su je pronašli...
Zabavna predstava
Hrvatska je u eksperimentalnom sastavu , koji je na papiru pored svih tih Messija i Di Marija djelovao kao musaka iz pučke kuhinje, zalutala na neki “haute cuisine” meni, odigrala utakmicu za skoro pa prste polizati. Mogao je taj meč završiti i 1-1 uz malo korektnije suđenje, mogao je završiti i 4-1 pobjedom Argentinaca, jer su na koncu igrači “Tate” Martina pogađali vratnicu i promašivali neke ozbiljne prilike, ali generalni bi dojam ostao manje ili više isti. Dojam je da je predstava za jednu prijateljsku utakmicu bila neobično zabavna, ne samo Hrvatima. Reporter The Guardiana, recimo, u recenziji dvoboja piše da ga je u moru zvijezda zaintrigirao Anas Sharbini, “definitivno najbolji hrvatski nogometaš palestinskog porijekla”.
Dirigentska palica
Poraz 1-2 protiv svjetskog doprvaka neće narušiti pobjednički ambijent izgrađen na startu kvalifikacija za Euro 2016., niti narušiti koncentraciju za “azzurre”. Baš naprotiv, utakmica je podebljala izbornikov špil s nekoliko neočekivanih aduta. Ako se od Kovačića očekivalo da u novim okolnostima preuzme dirigentsku palicu i nametne se kao starter za San Siro, baš i nismo držali vjerojatnim da bi Jedvaj, Vrsaljko, Lešković, Leovac i Kalinić mogli tako hladnokrvno i samouvjereno igrati protiv marki planetarnog kalibra. Tin Jedvaj je vjerojatno najveći dobitak/dobitnik londonskog dvoboja. Posljednji put kada smo ga gledali u kockastom dresu, proljetos u remiju U-21 momčadi s Ukrajinom, djelovao je kao nogometaš ozbiljno oštećen predugim ležanjem u rimskom podrumu. Loše procjene, slaba kontrola lopte, čista novinska “petica”. Nakon tri mjeseca “apotekarske” terapije Jedvaj izgleda kao igrač kojeg bez grižnje savjesti možete instalirati u prvu momčad Barcelone, pa onda logično i u najbolji sastav Hrvatske. Za kratkog je boravka u Leverkusenu ovaj 18-godišnjak već izgradio imidž univerzalnog obrambenog igrača. Iskoristiv je uz obje aut-crte i na mjestu stopera, cijepljen protiv treme i tako naoružan samopouzdanjem da bi ga mogao posuđivati kolegama u svlačionici. Ako će Kovač honorirati zasluge iz Londona, Jedvaj će zaoštriti bitku za mjesto Ćorlukina stoperskog partnera u nastavku kvalifikacija. Ta je pozicija donedavno pripadala Dejanu Lovrenu, ali otkako je njegov nogomet na Anfieldu prerastao u dežurnu tabloidnu zabavu i stoperska se hijerarhija promijenila. U prvi je plan iskočio Domagoj Vida, a od srijede je i Jedvaj legitimni izazivač za dres.
Novo okruženje
Istoj kategoriji pripadaju i Šime Vrsaljko, Mateo Kovačić te Milan Badelj, čije su se dionice čudnim spletom okolnosti u proteklih godinu dana strmoglavile, ali je u Londonu započeo njihov oporavak. Ostali su dali do znanja da su u najmanju ruku upotrebljivi kao alternacije u slučaju ozljeda i kartona. Odnosi se to čak i na dinamovce Antolića i Čopa, koji presađeni u novo okruženje odjednom više ne izgledaju kao mediokriteti čiji će plafon zauvijek ostati vrh HNL-a i dno Europske lige...