Do rujna je 60% prvoligaša promijenilo trenere. Dinamo, Istra, Slaven Belupo i Rudeš su mijenjali zbog nezadovoljstva rezultatima. Rijeka i Gorica jer su im “odveli” trenere. Trenutno su pod pritiskom nezadovoljnog okruženja treneri Hajduka i Osijeka. U stabilnoj poziciji od startera su treneri Varaždina i Lokomotive.
Porazna stvarnost HNL-a, već nakon 6-7 kola, puno govori o općem neredu doživljaja stručnog pitanja. Točno jest da je globalni trend smijeniti najslabiju kariku, trenera, da je to posao između dva otkaza, ali u HNL-u je intenzitet mijena impresivan…
Hrvatska je mala stvarnost, ima 10-12 klubova profesionalnog potencijala. Zato ne može imati puno kvalitetnih kadrova. Može teorijski na riječima, pogotovo onih jakih u populizmu i samopromociji, ali u praksi baš stalne mijene ukazuju na deficite. Tome treba pridodati domaće folklorne faktore, pa se trenerski posao sve više prebacuje u Sizifove okvire.
Među tim faktorima strši površnost pristupa klubova u odabiru, tretiranju i vrednovanju trenera. Zato stalno mijenjaju jer nemaju jasnu sliku što žele, kolike su im realne mogućnosti i objektivni ciljevi. U tom neznanju i neimanju logične strategije podliježu pritisku okruženja (publika i tzv. javno mnijenje), koje pogotovo u Hrvatskoj slijedi samo odjek rezultata. Nerijetko i to nije presudno ako je neki nenogometni teret u pitanju.
Pogotovo se dramilo kad je Jakirović odmaglio u Dinamo, do tada heroj postaje izdajnik, koji je kriv za štošta u Rijeci, što se prije veličalo
Taj faktor, nenogometni, uzeo je prevelikog, gdjegod i prioritetnog maha. Negdje je drama oko formiranja uprava, drugdje je frka međusobnih odnosa u klubu i svlačionici, na trećoj strani je teret onih koji ne vole stranca, odnosno, “europskije” metode funkcioniranja, na četvrtoj navodna škrtost vlasnika, na petoj pritisak političkih igrača u klubu i njihovih interesnih utjecaja. Kako je (r)evolucijom bezbrojnih internet komunikacijskih kanala nametnuta potreba i “potreba” kontinuirano novih objava u tijeku dana, opsesivno se živi po kliku, a razvila se masa kroničara koji te prostore popunjavaju. Sve su to izvorišta standardizirane banalizacije vijesti, nelogičnih analitika, uz velike doze tričarija i površnih procjenjivanja.
U takvom globalnom ozračju struka je u teškom hendikepu. Njen se rad ne tretira po tehničkim kriterijima, pa poraz odmah inicira kampanju neuspješnosti i otkaza, kao što neka pobjeda potiče euforije i šampionske laude. Sav taj ad hoc tretman zato proizvodi i kontinuitet mijena stava prema pojedinom treneru, igračima ili klubu.
Dinamo je početkom srpnja praćen u smjeru Lige prvaka i teza o moćnom klubu, u kolovozu je u drami za Euroligu i klub u neredu, da bi u rujnu već maestralno koračao prema novoj šampionskoj dominaciji i potvrdi veličine.
Hajduk je nakon pet kola već bio tretiran kao prvak nakon 18 godina i u euforiji okvira “to je ta godina moći i organizacije”, a sredinom rujna je u istom javnom okružju dojam kao da je raspadnut, klanovskih borbi u svlačionici i pod pritiskom medija kako trebaju otići direktor, predsjednik, igrači, trener. Neovisno o tome što su još prvi, i unatoč činjenici da se površno stvarala euforija velike prednosti nad Dinamom, iako je Hajduk imao utakmicu više i realno pravu prednost pobjede u međusobnom ogledu.
Rijeka je i u domaćoj javnoj percepciji bila frustrirana jer se prodavalo Frigana i time, kao, odmicalo od ambicija. Pogotovo se dramilo kad je Jakirović odmaglio u Dinamo, do tada heroj postaje izdajnik, koji je kriv za štošta u Rijeci, što se prije veličalo. Odjednom se javni doživljaji mijenjaju i sada se Rijeku već promiče spremnom za naslov. Osijek je nakon šestice Belupu na otvorenju sezone i Opus Arene stekao tretman nikad moćnijeg i efikasnijeg i napokon spremnog za trofejne iskorake. Mjesec kasnije već je “slučaj”, momčad amaterska u gostima, hrabra samo kad igra kući…
Opći je stav u HNL-u da je faktor, koji je među najvažnijima, a to je vrijeme, potpuno nevažan. To promiču oni koji u stručnom smislu nemaju znanja, a ni razumijevanja odnosa
Prebacimo li “instant doživljaje” na individualno, dovoljno je pogledati kako se nekog igrača, dok je bio, recimo, član Dinama, tretiralo povlaštenim. Kad postane igrač klubova iz čijeg okruženja je dolazilo do tih prozivki, odjednom u javnom diskursu i doživljaju to postaju junaci i promiče se teza kako ne mogu u reprezentaciju jer su drugi povlašteni. Ajme dosljednosti i vjerodostojnosti…
U našoj ligi je ovog ljeta bilo 238 izlaznih transfera (59 milijuna eura prihoda), prosječno skoro 24 ili jedan roster po klubu. Ulaznih transfera je bilo 232 (6 milijuna) eura. U toj kvantiteti već je dovoljno dvojbenosti kvalitete kadra, ali i modusa kako struka može odmah stvoriti momčad i igru za (ne)realne ambicije. Opći je stav u HNL-u da je faktor, koji je među najvažnijima, a to je vrijeme, potpuno nevažan. To promiču oni koji u stručnom smislu nemaju znanja, a ni razumijevanja odnosa.
Treneri, iz svojih uskih a sigurno ne stručnih interesa, pristaju na tu igru i još je afirmiraju. Dugoročno to je krah za status struke u hijerarhiji nogometa. Zašto se onda čuditi mijenama trenera kao na traci, očitom padu kvalitete igrača? Na temelju čega je sramota da, osim Dinama, nema kluba ni u “trećoj EU ligi”? Kao da je HNL u najmanju ruku (bila) prva liga. HNL je ukupno gledano ono što zaslužuje ovakvo nogometno okruženje, iznutra i izvana. Nogometne je logike premalo, a površnosti i folklora, uz mediokritete koji to potiču, u izobilju…
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....