Kako da se čovjek ne naljuti na Arenasport, čak i ako nije fan splitskog kluba? Kako je to mogla napraviti navijačima Bijelih? Umjesto Primorčeva emitirala je utakmicu Tudorova i Vukasova Hajduka. Vrtjeli smo programe, gotovo polomili daljinski, pa gdje je pobogu taj Borin stroj? I ništa. Nema ga pa nema. I što nam je ostalo nego gledati kako Varaždin zabija četiri komada momcima u bijelim dresovima koji igraju pod imenom Hajduk.
Čemu smo to svjedočili? Koji je to Hajduk? Onaj stari Hajduk koji je gubio od Istre i koga sve nije. Stari. Zgodno je slušati Primorca kako hvali svoje igrače koji su "puno bolji nego ih prati glas, izvrsno djeluju na trening“, pogotovo kad zavapi "ma svi znaju da Hajduku nije mjesto tako nisko na tablici, ima kvalitetu i vrijedi puno više“. Pa gospodine Boro, gdje taj Hajduk igra?
Htjeli bismo pogledati njegovu utakmicu. Ovaj koji se pojavio u Varaždinu bio je depresivan i jadan. Kao i tolike godine. Melem za davljenika koji deset kola nikoga nije pobijedio pa je "namirisao“ šansu da to učiniti protiv momčadi u bijelim dresovima. Čak su i trenera smijenili da šok-terapijom potaknu dečke jer osjetili su da je baš Hajduk taj prije kojeg to trebaju napraviti jer bi moglo imati efekta. Protivnik protiv kojeg bi se mogli naplatiti za neke ranije pehove. Svaka čast i Zoranu Kastelu i momcima jer izgarali su i podsjetili na prošlosezonska izdanja.
Velik je Hajduk i slatke i optimistične ocjene trenera Primorca doživljavali smo u golemoj mjeri kao omaž klupskoj slavi, ali jesu li trenerove priče samo opsjene? Iluizija koja je kratko trajala? Dva-tri angažirana iznadprosječna nastupa kao odraz njihove šok-terapije i ništa više, a sad se dogodio povratak normalu? Mnogi pokazatelji upućuju da je tako iako pustimo odgovor vremenu. Kakve su uopće šanse ovakvom Hajduku da izbori Europu? Neke stvari vidjet će se s Goricom sljedeći vikend.