Hajduk je zaigrao hajdučki i tako dobio Dinamo. Damir Burić morao je biti sretan na poluvremenu što nisu bili u rezultatskom zaostatku, a onda je povukao tri ključna poteza koja su, uz Ademijevu ozljedu, potpuno promijenila dvoboj. Hajdukov trener odbacio je okove opreza, preuzeo rizik, visoko su napali Modre, podigli agresiju, zanemarili brigu kako ne primiti gol, kao i pretjeran respekt, te prioritet dali zabijanju gola. Iznenadili su Dinamo, koji se već navikao na Bijele posložene u defenzivi.
Međutim, Hajduk nije promijenio samo stav nego i sustav igre te strategiju napada. Iako Dinamo na desnom boku praktički nije imao igrača koji bi pomogao Stojanoviću, jer Gojak nije igrao tako, često je djelovao i po sredini, domaćin gotovo nimalo nije napadao po lijevoj strani, Stojanović je, praktički, mogao na "godišnji odmor". Od 46. minute Burić je na lijevo krilo gurnuo Jradija i udario Modre upravo po tom koridoru. Vidjelo se da se tu krije potencijal da Bijeli budu opasniji. Iako gol nije pao iz takve akcije, nego iz prekida, što je uvelike pogreška Dinama, stigao je kao nagrada za daleko kvalitetniju prezentaciju i bitne promjene koje su poduzeli.
Damir Burić ponovno je matirao Dinamo, a Zagrepčani su mogli vidjeti da se za pobjedu u derbiju treba iskazati. I igrati cijelu utakmicu, ne samo jedno poluvrijeme. Dinamo je mogao zabiti i spasiti se poraza, imao je prilike, ali je Ljubić bio odličan, a Oršić nedovoljno točan, no više ni približno nije uspio zagospodariti terenom kao u prvom dijelu. Hajdukova odlučnost i fanatizam, dišpet da ne pognu glavu kad su nadigrani u 45 minuta, nego pokažu da mogu mnogo bolje, sve je to Modre presjeklo i izmaknulo im tlo pod nogama.
To kako je Hajduk odigrao drugo poluvrijeme, tolika žustrina i žestina, vjerojatno je jedina formula kako mogu pobijediti. Dinamo na Poljud nije došao sa svojim europskim stilom, visoki presing pa povlačenje u blok, kombinacija ofenzive i čvrste defenzive, za Hajduk je odabrao, kao i za svakog drugog domaćeg protivnika - HNL igru. Kombinatorika i dominacija. Hajduk ga u prvom poluvremenu nije ozbiljno napao, Bijeli se nisu htjeli pretjerano izložiti, a tako nije išlo.
Dinamo je stao visoko, a kad bi ostao bez lopte, odmah bi je oteo, bio je moćniji, energetski djelovao bolje, bio brži na lopti. Međutim, Nenad Bjelica ipak je igrao s dva zadnja vezna Ademijem i Morom, a Ivanušec se nije osobito dobro predstavio u derbiju, nedostajalo je kreacije. Oršić je prijetio, međutim iz dominacije nije napravljeno dovoljno šansi. Najopasniji su bili udarci iz daljine. Hajduk je slavio iz prekida, što je i znao da mu je prilika, a Modrima opomena, jer u Ligi prvaka takvi se pogoci ne smiju primati.
Kako je Bjelica odgovorio? Da mu je ostao Ademi, vjerojatno bi s vremenom primirio zahuktalog rivala, da je Oršić zabio također, kad je vidio da utakmica postaje sve otvorenija i izvan kontrole, probao je s dodatnim napadačem Gavranovićem, međutim time je još više oslabljen vezni red, s time se domaćinu bilo čak i lakše braniti. Premda je Gavranović na kraju došao u prigodu koju nije zabio.
Vidjelo se još jednom koliko Modrima znači Dani Olmo. Igrački je i u ovom susretu prvak pokazao veću individualnu kvalitetu, bez obzira na to što su bodovi na kontu domaćina, međutim u drugom poluvremenu kao da su ostali zatečeni "novim ruhom i srcem" Hajduka. Ademi se rano ozlijedio, Gojak je daleko mekši igrač, on, Moro i Ivanušec sredina su koja je izgubila dobar dio bitke. Hajduk ima ohrabrenje, a Dinamo lekciju za jake utakmice koje dolaze.