Kako su sve politike i režimi krojili burnu povijest Dinama, stogodišnjaka koji to nije...

U utorak u 20 sati na daskama Hrvatskoga narodnog kazališta, ispod zastora Vlahe Bukovca, Dinamo će “ostarjeti” 34 godine, upravo onoliko koliko je živio Prvi hrvatski športski građanski klub, poznatiji samo kao Građanski, dok 4. lipnja 1945. godine dr. Aleksandar Koharević, ministar narodnog zdravlja Federalne Države Hrvatske, nije ukinuo sva hrvatska sportska društva. Svečana obljetnica slavi se na datum kada je prije stotinu godina u jednoj pivnici na Cvjetnom trgu u Zagrebu osnovan Prvi hrvatski građanski športski klub.

Mnogi namjeravaju osporiti 26. travnja 1911. godine. I sam sam bio sumnjičav, i sam sam godinama bio bombardiran “majskim cvijećem” i podatkom da je Dinamo osnovan 9. lipnja 1945. godine. Živjeli smo u zabludi jer niti je nogomet za sva vremena zaustavljen 1940., niti su prvu nogometnu loptu u Zagreb donijeli partizani 1945. godine.

Nogometnu tradiciju u Zagrebu nisu stvarali ni Miško Zebić, ni Aleksandar Koharević, šefovi sporta u NDH i FDH. Nogometnu tradiciju “purgera”, kako su je prepoznavali navijači Građanskog, stvarali su Urch, Wölfl, Kokotović, Lešnik, Cimermančić, Pleše, Antolković, Jazbinšek i Reiss, a poslije Željko Čajkovski, Irović, Škorić, Jerković, Matuš, Lamza, Perušić, Zambata, Vabec, Zajec, Kranjčar, Cerin, Mlinarić, Boban, Šuker, Ladić pa do Nike Kranjčara i Modrića.

Najčišći dio povijesti

Najmanje je u ovoj polemici sa samim sobom sporan datum Dinamova rođenja i broj Dinamovih godina koje su često “nogometnim jambrekima” poslužile za podsmješljive komentare. Za neke su krivi Dinamovi čelnici i nespretno čitanje, pa i falsificiranje povijesti. Neusporedivo sporniji fragmenti Dinamove povijesti su nesposobna rukovodstva, kojima su Zvezda i Hajduk otimali naslove prvaka “iz očiju”, i “peta kolona” koju su ti klubovi imali u Dinamovim upravama, zatim pokušaj da angažiranjem Marka Viduke Dinamo objedini iseljenu i domovinsku Hrvatsku, pa Dinamo kao pionir privatizacije, kada su nastale prve pukotine u odnosu s publikom, pa Dinamo kao politički plakat HDZ-a, zatim vrlo nespretne i amaterski odrađene promjene Dinamova imena, a danas bojkot publike koja iz raznoraznih razloga zaobilazi stadion.

Jedan od razloga jest i zapušteni Maksimir koji je ne samo zagrebačka, nego i nacionalna sramota. Stadion je naš “optužujem” za gospodu koja će danas sjediti u prvom redu parketa. A sporan je i način na koji Zdravko Mamić danas vlada Dinamom. Iako klub nije privatiziran, izvršni predsjednik smatra ga osobnom imovinom. No, možda Hrvatima uvijek treba - “japa”. Najčišći dio Dinamove povijesti je - Građanski! Prvoklasni nogomet za ono doba i šest naslova prvaka.

Nakon 1945. godine počinje veliko manipuliranje zagrebačkim nogometašima, od kojih su najkvalitetniji preseljeni u Beograd, neki i svojom voljom, a neki u strahu od revanšizma komunističkih vlasti jer su igrali nogomet i pod zastavom NDH. Dinamom su vladala trojica generala (Ivan Šibl, Đuka Prilika, Franjo Tuđman), jedan narodni heroj (Marko Belinić), nekoliko gradonačelnika (Većeslav Holjevac, Ivo Vrhovec i Milan Bandić), profesor povijesti (Zlatko Canjuga), iako je to, zapravo, najbolje uspijevalo inženjeru kemije Mirku Barišiću.

Ako se današnji Dinamo nečega mora sramiti, to je način na koji je “likvidirao” Roberta Prosinečkog (otjeran u Beograd), Niku Kranjčara (otjeran u Split), Zlatka Kranjčara (u pečalbi u Crnoj Gori) i Velimira Zajeca. Purgerski bunt ih nije niti pokušao zaštititi, jednostavnije je bilo na njih - pljunuti i proglasiti ih izdajicama, pohlepnima i izbrisati ih iz klupske povijesti.

Stara prokletstva

Na žalost, današnji Dinamo je mnogima trn u peti! I lažemo i licemjerni smo da je to samo zbog sirovosti i prostakluka Zdravka Mamića. On je samo sitni kotačić u jednom povijesnom razdoblju, kao što su bili Hofman, Lang, Zajec i Novosel. I kada Dinamu dobro ide, kad ga ne tuku “sindromi”, kad je ovo nogometni bal - nije dobro. Traže se afere, prijevare, ono ispod žita, ispod stola i iza kulisa. Oko kluba, pa i u njemu, mnogo je ljudi koji ne razumiju bit Dinama. Dopustimo tom izmučenom klubu istinskih nogometnih veličina da bude samo nogometni klub. I neka svakome navijaču bude ono što on želi...

Dinamovih 100 godina bila je šansa da se pogase netrpeljivosti i pogreške iz prošlosti, da se u kantu za smeće bace prokletstva jer ona ne leže ispod maksimirskog travnjaka, nego u ljudskim dušama u plavim salonima, šansa da napokon i preko Dinamova imena prestanu pucati “ustaše i partizani”. Nije ova stogodišnjica težnja da Dinamo bude jednako star kao i Hajduk jer da je Dinamo namjeravao biti stariji od Hajduka, onda bi uvažio teoriju dr. Franje Tuđmana da je klub osnovan 1903. i u ovom bi času imao 108 ljeta. Maknimo na stranu povijesna tumačenja, jer ona će uvijek biti u sukobu, i prihvatimo prosudbu jednog civiliziranog čovjeka kojemu je zbog Dinama često i neugodno.

Prihvatimo namjeru Mirka Barišića koji je u Dinamu od 1968. i koji želi jednom zauvijek riješiti povijesne enigme i čvorove. On će danas reći da ni odluka od 4. lipnja 1945. nije bila “pravomoćna” za povijest jednog kluba, kao ni svečana skupština NK Croatia 28. prosinca 1998. kada je Dinamo, utopljen u grb državnog kluba, slavio 95 godina. Recimo da su sve to bila iskrivljena tumačenja povijesnih istina purgerskog kluba od ljudi savitljive kičme. I priznajmo da se inženjer kemije Barišić u to bolje razumije nego generali, narodni heroji, gradonačelnici i povijesni falsifikatori u liku profesora povijesti.