Nakon domaćeg remija protiv Cibalije 2013. godine smijenjen je Elvis Scoria, a sportski direktor Srećko Juričić sjeo je u automobil i otišao u Sloveniju po Bojana Prašnikara. Nije uspio, stručnjak koji je svojevremeno preko Genka i Lyona uveo Maribor u grupnu fazu Lige prvaka odbio je riječku ponudu zbog zdravstvenih problema, pa preporučio - Matjaža Keka.
Priča je dalje poznata, 27. veljače 2013. izbornik koji je Sloveniju odveo na Svjetsko prvenstvo u JAR-u došao je na Kvarner i uz Damira Miškovića postao personifikacija uspjeha koje je klub ostvario u njihovu mandatu.
Velika satisfakcija
- Jesam li mogao zamisliti da ću se ovoliko dugo zadržati? Nisam ni razmišljao o tome. Ako prihvatiš posao s razmišljanjem koliko ćeš ostati, onda već u startu nisi dobro počeo. Meni je cilj bio iz dana u dan raditi što bolje i kvalitetnije, Rijeka je od mog početka napravila velik iskorak u infrastrukturi i organizaciji, na kraju krajeva, svi smo skupa napravili i nekakve rezultate koje bi bez suradnika u stožeru i ljudi u klubu bilo nemoguće ostvariti. U nekim mi trenucima i smeta što se mene stavlja u prvi plan jer su rezultati spoj rada svih tih ljudi koji se nalaze na igralištu i oko njega - kaže Matjaž Kek, koji je u pet godina postao, praktički, i dio obitelji Mišković.
- O mom odnosu s Damirom toliko je toga rečeno, a tu je još i jako puno ljudi oko njega. Kao što je to mojih pet godina, tako je tih pet godina i njegovo. Znam da nisam baš lagan tip, ali meni su bitni red, organizacija, disciplina, odnos i od toga polazim. Nekome to ne odgovara uvijek, ali takav sam i ne mogu se promijeniti.
Uvažena je konstatacija da su napredak i rezultati najbolje ogledalo rada svakog trenera, pa iznimka nije ni Kek, kojem je ostvareno velika satisfakcija.
Bilo je crnih rupa
- Nije tu bilo neke sreće ili slučajnosti, stvari su se događale zbog velikog entuzijazma i sinergije svih u klubu, ali i navijača. I Kantrida i Rujevica bile su vrlo važne stvari u našem radu, a rezultat je ono od čega svaki trener živi. Ja ne bježim od toga da je bilo crnih rupa, ali ljudi u klubu tada su, valjda, prepoznali da idemo pravim putem i da u sportu ne možeš uvijek pobjeđivati. Nekada je bolje napraviti i korak unatrag da bi kvalitetnije iskoračio.
Klubovi poput Rijeke nekako su limitirani financijama, atraktivnošću lige, s obzirom na okolnosti teško je postaviti ciljeve koji nadilaze ostvareno prošle sezone, ali Kek se nije želio ograničavati uspjesima.
- Zadovoljiti se onime što si napravio bilo bi katastrofa, nešto što ne bi potvrdilo sve ono što smo dosad radili. Kratkoročno si možeš postavljati granice, ali dugoročno treba gledati prema naprijed, razvijati se... Rezultati jesu važni, ali već sam rekao da je za mene najvažnija stvar ono preuzimanje kluba, koje će za nogomet u Rijeci imati dugoročni učinak. Nije nebitno i da nogomet u Rijeci nije samo HNK Rijeka već cijela regija. U nekim trenucima možda nije tako izgledalo, ali dolazi sve više i više mladih igrača, imamo pojedince koji postaju sve zanimljiviji jer izlaze iz tih selekcija koje su se radile prije pet-šest godina.
Kaže Kek i da u pet riječkih godina nije ostvario sve što je zacrtao.
Kamenčić u mozaiku
- Uvijek ima puno odluka koje bi sutradan donio drugačije, ali prije svega želim ostati objektivan kada govorim o kvaliteti rada. To što želim biti perfekcionist, što uvijek mislim da nešto može biti bolje, najbolje odgovara na pitanje mislim li da se moglo napraviti više. Uvijek se može napraviti korak više. Ja sam danas zadovoljan, živim u Opatiji i ta neka zajednička odluka obitelji da ovdje ostanemo možda je najbolji odgovor na sva ova pitanja. Kada imaš odgovorne ljude oko sebe, onda je lakše. Volio bih nekada da su neke stvari drugačije, ali na kraju krajeva, ja sam samo kamenčić u mozaiku koji se zove HNK Rijeka.