Bilo je ljeto 2018. godine. Iz korejskog Ulsan Hyundaia u Dinamo je stigao - Mislav Oršić. Za 1,5 milijuna eura. Mnogi su se tada pitali zašto Modri toliko plaćaju za igrača koji dolazi iz Južne Koreje, a koji je prije toga igrao u Kini u koju je pak stigao iz drugog korejskog kluba, Jeonam Dragonsa.
Iako je igrao u zaprešičkom Interu, tu blizu Zagreba, nitko nikada iz plavog kluba nije ga zapazio, nitko, što je pomalo nevjerojatno nije zamijetio njegovu brzinu, njegove udarce pod gredu, u "malu mrežu", u rašlje, u donji kut, kroz vratara... Bio je kratko u Speziji, Celju, Rijeci... Nigdje se nije dugo zadržao, nigdje nije mogao pokazati svoj potencijal. Da, bio je sjajan u Ulsanu, ali opet nikome nije bilo jasno zašto ga Dinamo toliko plaća i kako se misli nametnuti u velikom zagrebačkom klubu.
Ispostavilo se da je to bila najbolja Dinamova kupnja u povijesti!
Oršić je osvojio naslov prvaka u svakoj sezoni u kojoj je bio u Dinamu, dakle, uzeo je četiri naslova prvaka, nadodao je Kup i dva Superkupa. Za četiri i pol godine Orša je uzeo sedam trofeja s Modrima. Ukoliko Modri i ove sezone uzmu naslov, i taj će biti nadodan na njegovu šampionsku ogrlicu, jer je odigrao za Modre prvi dio sezone. Za Modre je odigrao 216 službenih utakmica, zabio je 91 pogodak. Mislav je Dinamov rekorder po broju pogodaka u europskim utakmicama, čak je 28 put tresao suparničke mreže, na drugom mjestu se Bruno Petković s 19 golova.
To je naravno, gola statistika. Sjajna, veličanstvena, ali ipak samo statistika. Nisu njegov opus samo brojke. Pa niti njegova nogometna raznovrsnost koja se ogledala gotovo na svakoj utakmici. Još se dobro sjećamo kako je Atalanti zabio i nogom i glavom i dalekometnim torpedom, Tottenhamu je mrežu tresao filigranskom parabolom u suprotni gornji kut, potom silovitim udarcem u punom naletu, a na kraju začinio i remek-djelom, furioznim preletom lijevim krilom uz slalom pored četvorice braniča i pogotkom u sami donji kut. Ili onaj ‘kifla‘ pogodak West Hamu, ona majstorija za gol Chelseaju...
Sve je to bilo briljantmo, ali Oršić je bio mnogo više za Dinamo, on je bio legendarni ljubimac navijača. Njega su plavi poklonici najviše cijenili, jednostavno obožavali. Nekako je s vremenom postao klupska ikona, simbol Dinama. Kad je god njegovo ime na Maksimiru izgovorio službeni spiker, tribine su se dizale na noge, dlanovi su bridjeli. Orša je bio mnogo više od golgetera, najboljeg igrača, on je bio, koliko god to patetično zvučalo, Dinamova emocija. Uvijek skroman, miran, nikad euforičan, pa čak niti onda kad je to trebao biti. Hat-trick Atalanti na startu grupne faze Lige prvaka uz nezaboravnih 4:0, ponovni tercet pogodaka u povijesnoj večeri za preokret protiv Tottenhama, golovi West Hamu ili Chelseaju tek su neke od sekvenci koje su maksimirskim drukerima ostale kao zaustavljena slika za cijeli život.
Na društvenim mrežama navijači se opraštaju od Dinamove legende. Svi mu žele sreću, uspjeh u Premiershipu, ali isto tako mnogima je žao što odlazi. Da, i mi imamo osjećaj da ništa više neće biti isto sad kad ga nema u plavom klubu. Ali htio je otići, htio je dosanjati svoj san igranja u Premiershipu. I zaslužio ga je dosanjati. Zbog svega što je dao Dinamu. Kako mu se samo poklopilo sve u ovih mjesec dana. Pogodak koji je Vatrenima donio broncu u Kataru, sad transfer u Premiership. Valjda je netko odozgo vidio sve i odlučio da taj dečko u tridesetim godinama treba dobiti ono što zaslužuje.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....