Ladić, Cupan, Preljević... Tako je krajem osamdesetih iz kola u kolo započinjao Dinamov sastav. Iako bi se kasnije došlo do velikih imena poput Bobana ili Šukera, u društvu si već gradio ugled ako si znao ta prva tri prezimena, golmana i dva beka... Pa se tako pamte i Hajdukovi Beara, Kokeza, Broketa..., Željini Škrba, Berjan, Baljić..., Partizanovi Stojić, Radović, Rojević... Ako i nisi znao izdeklamirati ostatak tima, nema veze, prezimena vratara i dva beka sugerirali su da si odlično upućen...
Falila je neka iskra
Željko Cupan, dakle, desetak je godina bio Dinamov prvotimac. Bez pompe i glamura, ali Cupi je navek bil tu... Rođen 1963. u Zagrebu, Dinamovim klincima priključio se 1975. i prolazio uobičajeni put dječaka zanimljivog potencijala. Kapitalan događaj koji je Cupana trasirao prema seniorskom pogonu bilo je osvajanje Kvarnerske rivijere 1982., one čuvene godine kada je u Zagreb sletio dugo čekani Dinamov naslov prvaka Jugoslavije. I dok su Zajec, Kranjčar, Mlinarić i ostali postali heroji nacije, Cupan se tek najavljivao kao budući prvotimac. Morao je još odraditi i vojni rok, ali osjetio je što znači Dinamova prva. Profesionalni ugovor potpisao je u travnju ‘84, a odmah i službeno debitirao pod vodstvom Vlatka Markovića i Zdenka Kobeščaka. Cupan se prisjeća:
"U tih desetak Dinamovih godina, vodila su me velika trenerska imena, Marković, Zebec, Ivić, Blažević, Skoblar, Kuže... I kod gotovo svih sam igrao, jedino sam za Ivićeva mandata ‘štekao’... Njemu su od bekova bili draži visoki stoperi."
Cupan je bio hitar i dinamičan bek, uglavnom desni, iako je znao igrati i lijevo. Od spomenutih trenerskih gromada, izdvojit će ipak Ćiru...
"Ma, Ćiro je najjači! Kod njega je sve bilo brzo, kratko, nabrijano..."
Dinamo za Cupanovih godina najčešće nije dolazio do slasti i masti. Pamti Željko dva finala Titova Kupa, izgubljena od C. zvezde i Veleža, pamti nemogućnost proboja na vrh Jugo-lige, pamti i europske frustracije, ispadanja od Stuttgarta, Auxerrea (unatoč Šukerovih 1:0 za pobjedu u gostima), Trabzonspora (ratno doba, domaću utakmicu igrali u Klagenfurtu). Ostao je iz tih vremena tek jedan prolaz, Bešiktaš ‘88...
"Imali smo svih tih godina izvrsne igrače; Mlinarića, Deverića, Šukera, Bobana, Shalu, Ladića, ali nedostajala je neka iskra, neki čimbenik koji bi sve to zaokružio s vrhunskim rezultatom, peharom. Kod Josipa Kužea smo bili odlični, u cijeloj sezoni primili samo 12 golova, ali prvak je bila Zvezda..."
Krajem Jugoslavije i početkom samostalne Hrvatske, bližio se kraj Željkovoj eri u Maksimiru. Igrao je još ponešto u premijernoj sezoni HNL-a, ali ubrzo je otišao u Sisak, gdje je Segesta počela bilježiti sve zapaženije rezultate. Pa i u prvoligaškoj konkurenciji...
"U Segesti sam odradio završne dvije godine karijere. Okupila se dobra momčad, došli su Mlinarić, Munjaković, Cvjetković, Ištvanić. Piplica... Ugodni dani, ali i vrijeme kada sam odlučio lopti reći zbogom..."
Prošlo se, idemo dalje
Cupan nije ostao u nogometu, bavio se ugostiteljstvom, malim poduzetništvom, a već sedam godina radi u Bauhausu. Ni u svoje najbolje igračko doba nije bio čest gost naslovnica, ali u Dinamu je ostavio neizbrisiv trag. O čemu svjedoči i podatak da je s 463 nastupa 20. na Dinamovoj vječnoj listi. Na stadion više ne odlazi, pogleda nogomet na televiziji.
"Gledao sam drugo Dinamovo poluvrijeme u Skoplju, najbitnije je ostvareno, ide se dalje. U Dinamu mi se, recimo, sviđaju J. Šutalo i Špikić, samo pitanje je koliko će ostati, prebrzo se ide van, prebrzo se sve mijenja..."
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....