Arijan Ademi ponovno je bio Dinamov malj s kojim je ovaj put “zatučen” žilavi mali Škupi. O kapetanu Modrih ispisani su “tomovi” zadnjih godina jer on je ključni igrač hrvatskog prvaka. Pritom niti jedna izdvojena utakmica, ma kako je dobro odigrao i ma koliko golova dao ili asistencija servirao ne može sama po sebi dočarati pravu dimenziju jer - Ademi je Dinamov dar s neba! Kao da mu je nevidljiva ruka vodila karijeru na savršen način za Modre.
Točno je ono što je Dinamu najviše nedostajalo i bojali smo se hoće li više ikad imati - vrstan igrač, pritom baš idealno veznjak, po stručnjacima kao što je Ilija Lončarević i vrhunski, a koji je praktično cijelu karijeru, i što je specijalno bitno, njezin vrhunac - dao Modrima! Pa igrama pridonosi rezultatskim uspjesima, a iskustvom pomaže mladima da kraj njega lakše i brže stasaju. I Mislav Oršić je sličan primjer jer i on najbolje godine “ostavlja” u hrvatskom prvaku, s razlikom što je tu “tek” petu sezonu, a Ademi još od 2010.
Zbilja je bila tužna
Vjerojatno ga je dvogodišnja suspenzija srezala za jednu stepenicu do koje je mogao doći te eventualno ostaviti trag u nekoj od liga Petice, no sad se jasno vidi - Dinamu je pozitivan nalaz na doping testu koji je Ademi imao 2015. godine nakon utakmice s Arsenalom u Ligi prvaka ispao - bingo! Kao i odluka da igra za makedonsku reprezentaciju... Modri su vjerovali u njega i pomogli mu u sudskim procesima, čekali ga da se vrati i to im se isplatilo.
Nakon što su padala ograničenja vezana za transfere igrača te su mladi pojurili van, dugo su vremena hrvatski klubovi bili osuđeni na tužnu zbilju, ako ne računamo politički sponzorirane privremene povratke asova u devedesetima. Momčad su činili zeleni mladići, “stare kosti” kojima je prošao zenit, domaća “srednja žalost” i stranci najčešće od C do Ž klase, Pitali smo se ima li nade ili su u nepovrat otišla vremena kad su reprezentativci u naponu snage i igračke moći nosili dres Dinama. Kao “antičko doba” činila se era Velimira Zajeca koji je bio kapetan i Dinama i Jugoslavije. Kamoli ranijih majstora.
Svi koji su vrijedili i imali potencijal, a pogotovo ako su odigrali pokoji susret za nacionalnu A vrstu, već u devedesetima, a pogotovo od starta dvijetisućitih, s 21-22 godine postali su nervozni ukoliko se nisu prodali. Neki bi se vratili jer u inozemstvu nisu uspjeli, ali čim bi vratili rejting opet bi odlepršali. Dugo se to nije mijenjalo, godine su letjele prvo bez europskih uspjeha, potom s redovnim plasmanima u skupine koje su donosile frustracije bez ijednog proljeća sve do 2018./19. No, baš nekako u to doba sazrio je i svoj drugi igrački život dočekao - Ademi!
Zajedno s Oršićem
Od mladića koji je bio jedan od najboljih hrvatskih reprezentativaca 1991. godišta, čija je generacija na Euru U-19 u Francuskoj 2010. igrala polufinale nakon što je senzacionalno pregazila Portugal 5:0, a on je bio strijelac u polufinalu s Francuskom (1:2), koji je upravo toga ljeta iz Šibenika prešao u Maksimir i malo pomalo dizao status do praga Vatrenih, od dečka koji je ishitreno i pogrešno, nogometno gledajući, odlučio da neće čekati povjerenje izbornika jer kod Nike Kovača nije bio u užem planu, ali jest u širem, nego je prešao u makedonski tabor - i tragičnog junaka ogleda s Arsenalom gdje je zbog doping nalaza pretrpio bolan udarac i dvije godine bio zaleđen od nogometa, Ademi je postao ono što se za naše klubove, tako i Dinamo, činilo kao znanstvena fantastika - klasa reprezentativnog ranga, i to hrvatskog, ne samo makedonskog, koja u najboljim godinama igra za Dinamo, vodi ga, diže nadarene mladiće, daje gorivo stranim i domaćim često i samo prosječnim kolegama, da budu bolji.
Zajedno s Mislavom Oršićem, koji se također na vrhuncu karijere našao u istoj ekipi, čini Dinamo u zadnje četiri godine respektabilnim europskim klubom. Kakav je bio samo krajem devedesetih i sredinom šezdesetih. Oni su u “olimpijskom ciklusu” bili najvažniji ljudi hrvatskog klupskog nogometa. Isto bismo pisali i za Brunu Petkovića da nije toliko oscilirao...
Arijan Ademi u Dinamu je trinaestu godinu. Kapetan je ekipe, on je taj amblem međunarodno priznate plave momčad. Uz njega su stasali Dani Olmo, Lovro Majer, Joško Gvardiol, Kristijan Jakić... danas tim putem idu novi klinci poput Martina Baturine, i bit će talenata u Dinamu i ubuduće, ali pitanje je hoće li biti Arijana Ademija da ih povede. Ili Mislava Oršića. Nikad Dinamo nije bio tako bogat klub kao danas. Njegov proračun od preko 60 milijuna eura je za hrvatske prilike senzacionalan, zato može držati prave igrače nešto duže jer sposoban je platiti daleko više nego ranije, ali niti toga budžeta ne bi bilo da nije bilo - rezultata! Da nije bilo Arijan Ademije i njegove družine!
Paradoksalno je da jedan hrvatski igrač, koji je rođen u našoj zemlji i prošao sve reprezentativne kategorije te nikad u životu nigdje nije igrao osim u Hrvatskoj, po čemu je također jedinstven na vrhunskoj razini, nosi dres druge reprezentacije. To je jedino u cijeloj priči izvan logike. No, nema veze, Hrvatska ima svoje visoke standarde, a u njegovo doba Sjeverna Makedonija vinula se na nivo na kojem prije toga nije bila. Za Dinamo je i to ispalo sjajno. Da je igrao za Vatrene vjerojatno bi dobio ponude koje niti klub ne bi htio odbiti. U tom slučaju ne bi ga bilo u Maksimiru. I ovako je imao dobre opcije za transfer, ali svaki je put prelomio za Dinamo!
Golem doprinos
Za Modre Arijan Ademi je baš ono što su sanjali. Klasa koja na vrhuncu karijere, ne sezonu-dvije nego godinama predvodi ekipu, pa još i zabija i asistira za neke od ključnih golova za trofeje i plasmane. Kao Škupiju dva, uz jedno dodavanje za pogodak, za prolaz u Ligi prvaka. Igrač s kojim je Dinamo europski konkurentiji. Nije ni najbolji, niti najveći u povijesti kluba, ali njegov doprinos je toliko golem da ga je teško i izmjeriti. Ikona. Čovjek s “doživotnim ugovorom”. Dinamov Paolo Maldini, Tony Adams, Klaus Augenthaler, Franko Baresi... ili s kime ga god usporedili od igrača koji su u klubu svoje karijere bili institucije.