Razigravač, paker, graditelj igre, izvođač slobodnjaka i kornera i lijevom i desnom nogom, strijelac, vezivno tkivo cijele momčadi, ali i nogometni romantičar koji je svojim vickastim potezima, fintama i dovitljivim driblinzima i prodorima magnetskom privlačnošću dovlačio publiku. Marko Mlinarić, maksimirska desetka iz nezaboravne 1982. godine, na samom je travnjaku bio mastermind cijele momčadi, a sve je to dosjetljivom igrom riječi sažeo popularni radijski komentator Ivo Tomić u već mnogo puta opjevanom stihu: mala varka Mlinarića Marka.
– Uopće ne mogu vjerovati da je prošlo toliko godina. To mi je doista nevjerojatno, neopisivo i jasno je da su još uvijek ostala svježa sjećanja na tu fantastičnu sezonu.
U cijelom ste tom opusu imali gotovo punu minutažu. Sjećate li se uopće onih malobrojnih minuta koje ste propustili?
– Istina, odigrao sam gotovo sve utakmice, gotovo sve minute. Iznimka je prva utakmica protiv Partizana u Zagrebu gdje sam ušao tek na početku drugog poluvremena, izašao sam zadnjih 10 minuta protiv Slobode u Tuzli i propustio dvoboj u Osijeku zbog ozljede. Znači, odigrao sam oko 95 posto utakmica uključujući i sve u Kupu gdje smo došli do finala.
Idoli Rora i moj brat
Pamtimo vas kao znamenitu Dinamovu desetku, ali još ranije ste govorili da vam je u ranoj fazi bio najdraži broj 11. Preusmjerio vas je trener Miroslav Blažević na turneji u Australiji, a tu ulogu još ranije najavio Zdenko Kobešćak.
– Svi smo kao klinci imali svoje idole, meni je kao dinamovcu idol bio naše nezaboravno lijevo krilo Krasnodar Rora, a najviše moj brat koji je igrao broj 11. I time sam se ja ponosio i želio igrati lijevo krilo što je za mene tad predstavljalo nešto najviše. Međutim, već u ranijoj dobi je gospodin Kobešćak vidio moju mogućnost i potencijal za igranje broja 10. Gospodin Blažević nakon prve utakmice u Australiji, čini mi se protiv selekcije Sydneya, uveo me u drugom poluvremenu, vidio moje dobre prodore i asistencije i od tada mi je rekao – sine, ti si naš Maradona i nosit ćeš broj 10!
Iz današnje perspektive zvuči gotovo nestvarno da je malo nedostajalo da u Dinamu ne nosite nijedan broj.
– Pa, bila je i opcija u klubu da na s nekoliko mladih odemo na kaljenje u Borac iz Banja Luke, ali ja sam toliko vjerovao u sebe da nisam uopće pomišljao da bih igrao igdje drugdje nego u Dinamu.
Što pamtite kao glavnu odliku Dinama iz tog doba? Je li to taj presing u prvih 15, 20 minuta ili nepredvidljiva kretanja na terenu. Mnogi suparnici rekli su da im je bilo jako teško pripremati se za Dinamo jer teško uopće otkrivaju sustav kojim igrate, jer ste svi bili raštrkani po cijelom terenu.
– Mi smo po nekoj inerciji imali igrače takvog profila da smo, osobito u Maksimiru, u prvih 20-ak minuta napadali vrlo visoko, nevezano uz to što to nismo uigravali na treninzima. Ali, danas kad gledam nogomet, to je bilo iznenađenje za sve suparničke klubove, napadali smo ih vrlo visoko i tu smo poentirali skoro u svakoj utakmici u prvih pola sata.
Kad biste crtali početnih 11 iz te sezone, kako biste složili tu nezaboravnu atomsku navalu?
– Želja svih bila je ona navala one famozne fotografije gdje smo Boro Cvetković, Snješko Cerin, Zlatko Kranjčar, Stjepan Deverić i ja. Ali, u tom smo sastavu odigrali jako malo utakmica. Iako smo svi bili napadački orijentirani kasnije se pokazalo da možemo igrati i u takvom sustavu s potencijalom napadača, ali bez naša dva, tri sjajna vezna igrača – Dragana Bošnjaka, Petra Bručića i Džemala Mustedanagića, ta momčad ne bi funkcionirala onako kako je to bilo te sezone.
Gledamo li fotografije iz tog doba teško je procijeniti koja je stvarna, a koja je u inverziji jer na nekima je vidljivo da slobodne udarce i kornere izvodite lijevom nogom, a na nekima desnom.. Na kraju je ispalo, kako ste svojedobno rekli, da ste ljevak koji voli pucati desnom, a sanja zabiti glavom.
– Vjerujte, niti sam ne znam. Kao dijete sam sanjao igrati kao moj brat i kao Rora, biti ljevak. Prije nego što sam došao u pionire Dinama imali smo dvorište pred kućom na Kajzerici, i tu sam vježbao od jutra do mraka, i lijevu i desnu tako da ni sam na kraju ne znam što sam zapravo. Ali, pokazalo se to na kraju vrlo učinkovito.
Koju utakmicu u toj slavljeničkoj sezoni smatrate prekretnicom?
– Osobno mislim da je najviše utjecala pobjeda u Splitu. Bila je vrlo važna i ranija pobjeda protiv Crvene zvezde gdje smo dobili veliko samopouzdanje. Tako smo otišli u Split, svladali Hajduk i nakon tih dviju vezanih pobjeda tu smo postali svjesni da možemo otići do kraja, Dobili smo fenomenalno samopouzdanje što je bilo vrlo važno i što nam je nedostajalo ranijih godina, i to ne samo u generaciji u kojoj sam ja igrao, nego i prije. Gospodin Blažević nam je usadio ogromnu vjeru u sebe, vjeru da možemo otići do kraja.
Uvijek se su Dinamo i njegovi rezultati poigravali s emocijama navijača. Nije bilo puno drukčije niti u toj sezoni, barem na početku, jer natjecanje ste otvorili s četiri remija na jesen, a i proljetni je dio također krenuo s neodlučenim rezultatom.
– Da, ali, to na proljeće ipak je bio samo jedan remi, kasnije smo nizali pobjede. Imali smo sjajnu momčad, ukomponiranu, bio je to fluid između publike, navijača, trenera Blaževića, stručnog stožera i igrača, strujanje i kemija.... Svi smo bili uvjereni da moramo i možemo biti prvi na kraju.
Nezaboravna je ipak utakmica protiv Crvene zvezde, 3-0 na proljeće u Zagrebu. Pogodak za 2-0 potpisao je Zlatko Kranjčar, ali nakon vašeg prodora lijevom stranom, driblinga, fingiranog pa potom i realiziranog centaršuta...
– Bila je to akcija iz naše omladinske škole. Štef Deverić i ja zajedno smo došli u Dinamove pionire, godinama smo igrali skupa, a to se vidi kad mi on odigrava, ja mu idem iza leđa pa u prodor po lijevoj strani, ubačaj... Cico Kranjčar fenomenalno je reagirao, a na našu sreću, pokliznuo se vratar Aleksandar Stojanović i lopta je ušla u mrežu.
Najvažnija mi je bila asistencija
Tada je popularni novinar Zvonimir Amigo Magdić između ostalog napisao: Mlinarić se nagurao tunela, rolao i vozao suparničke igrače. Što vam je bilo najdraže, tunel, rolanje, prodor jedan na jedan, ubačaj, dubinska lopta, asistencija, pogodak...
– Najvažnija mi je bila asistencija. Mnogi igrači doživljavaju entuzijazam i oduševljenje kad zabiju gol, ali meni su asistencije bile draže. Prolaz, centaršut, da mogu suigraču odigrati da zabije gol.
Baš nakon te pobjede protiv Crvene zvezde tadašnji je izbornik Miljan Miljanić javno istaknuo vas kao najboljega igrača utakmice. Paradoksalno, kasnije vas nije vodio na Svjetsko prvenstvo u Španjolskoj, igrano baš na ljeto 1982., neposredno nakon Dinamova naslova.
– Pa, bolje bi bilo da me nije izdvojio, nego da me vodio na Svjetsko prvenstvo. Međutim, to je prošlost, lijepo od njega da me izdvojio, ali bez pomoći mojih suigrača ne bih ja bio tako dobar.
Koja je tajna da ste se toliko rasplamsali baš u proljetnoj polusezoni, sjajno ste funkcionirali predvođeni kapetanom Velimirom Zajecom i povratnicima iz vojske – Zlatkom Kranjčarom i Ismetom Hadžićem.
– Bila je to sjajna skupina igrača, individualaca, tehnički fenomenalnih, izvanredne osobe, Zajec je bio naš kapetan, vođa, autoritet. Međutim, dolaskom Hadžića i Kranjčara još smo podignuli letvicu. Posebno bih spomenuo trenera Blaževića kojeg stalno svi spominju kao velikog motivatora. Da, bio je on veliki motivator, ali bez osnovnog nogometnog znanja, taktike, nisi mogao biti Dinamov trener. Hadžića je stavio s desnog beka na stopera, Cicine golgeterske sposobnosti su poznate... Ma, koga god da ste tada stavili u, nazovimo naših standardnih 11, dobro je funkcionirao. Pa, sjećam se kako je Marin Kurtela igrao u Skopju, namjestio Cici gol, igrao je lijevog beka kao da ga igra 15 godina. Nešto nevjerojatno! Znači, bio je to spoj mladosti i iskustva. Ćiro je tu imao njuh, staviti Milivoja Bračuna, centarfora iz 4. lige na desnog beka! Pa, tko bi to napravio? Zvjezdana Cvetkovića stavio je na lijevog beka, meni dao desetku, nominalno je Marijan Vlak bio četvrti vratar i postao prvi, a branio je te dvije sezone fantastično. Bila je to skupina igrača koja je vjerovala, znala, imala potencijal osvojiti prvenstvo. Imali smo 40.000, 50.000 ljudi, oni su nas nosili.
Kako su izgledale pripreme? Kad pogledamo unatrag, dojam je da je bilo naporno. U siječnju 1981. cijela je momčad na turneji u Australiji u ta 23 dana preletjela 50.000 km, na ljeto iste godine bile su pripreme na Vlašiću, a u pobjedničkoj sezoni je zimska stanka bila čak tri mjeseca, ali vi ste stalno negdje bili u akciji, na utakmicama i(li) turnirima u Grazu, Zürichu, Rijeci, Mostaru, a tu je i nezaboravna Kutija šibica gdje ste igrali za Contru...
– Da, ali to su sve bila slatka putovanja, nije to bio veliki napor. Nije Ćiro bio, kako su tada znali govoriti – ruski trener – da je imao dodatne duge dionice u priprema u smislu nabijanja kondicije. Uglavnom je sve bilo kroz rad s loptom. A, meni osobno čak i paše igrati svaka dva, tri dana, više volim to nego da imam svaki dan trening. To je bilo veliko zadovoljstvo, ambijent koji je danas teško uopće opisati, skupina od 26 igrača koji su živjeli za to. Gospodin Ćiro i stručni stožer s gospodinom Belinom bili su svjesni da imaju dobar materijal i da moramo biti prvi. Sjećam se izjave gospodina Kobešćaka kad je rekao da mu je drago da vidi bivše juniore Ivkovića, Dumbovića, Deverića, Mlinarića, da se nada da će uz njih biti i Munjaković, Karabašić, Popovski i da će Dinamo biti jednog dana prvak. Znači, vjerovao je u nas i znao je naše mogućnosti, da možemo osvojiti prvenstvo, naravno, uz dečke koji su već bili standardni, iskusni kao Zajec, Hadžić, Mustedanagić, Bručić, Kranjčar, Cerin, Vlak i ostali.
Luka Dilber zauvijek urezan
Je li se kod vas u nekom trenutku možda malo poljuljala vjera u osvajanje tog naslova s obzirom na to da je Dinamo u povijesti nerijetko imao značajnu bodovnu prednost pa ipak ne bi završio na vrhu?
– Meni osobno – da. Ja sam kao dijete slušao i čitao puno o Dinamu, slušao prijenose i proletjelo mi je kroz misli kako su ranije generacije imale i pet bodova prednosti pri kraju natjecanja pa bi na kraju bili ipak drugi. Mi smo bilo u vrlo sličnoj situaciji. Međutim, to se nije dogodilo, i to zahvaljujući nama, ali jedno ime će ostati za mene u trajnom sjećanju... Kad smo se vraćali iz Niša gdje smo izgubili, upravo je scenarij mogao biti takav kao prije. Slušali smo radijski prijenos utakmice u Osijeku gdje je Crvena zvezda izgubila. Bilo je 2-0 i mi smo u tom trenutku i matematički postali prvaci. I to ime koje mi se urezalo je Luka Dilber koji je postigao dva gola za Osijek. Komentator je bio Ivo Tomić. Izašli smo na pola puta Niš – Beograd. Postoji i ona epohalna fotografija pored autobusa kad smo izašli stručni stožer, nekoliko naših navijača koji su nas pratili i momčad. I to će zauvijek ostati urezano u mom sjećanju.
Kad su vam emocije bile posebno izražene, je li to bilo nakon zagrebačke pobjede protiv Željezničara kad ste praktički osvojili naslov i kad vas je tri kola prije kraja samo luda teorija mogla odvojiti od pokala ili je to možda ta zadnja slavljenička utakmica protiv Budućnosti?
– Možemo mi pričati o ludoj teoriji, ali ona ja ipak značila da i dalje postoji mogućnost da pokvariš ono što si napravio. Ipak, imali smo toliko samopouzdanja i nakon te utakmice protiv Željezničara čak su i navijači bili svjesni da neće biti krivih koraka. Ambijent je bio fenomenalan, sjećam se oba gola Cerina i Kranjčara, izlazak publike koja se vješala po vratnicama, oni su de facto bili svjesni da greške više neće biti.
Poseban je začin cijeloj priči bio Snješko Cerin koji je s 19 pogodaka bio najbolji strijelac lige.
– Cerin je bio za mene genijalac. Reporter Ivo Tomić, koji je nalazio fenomenalne asocijacije na prezimena i pokrete igrača, nije ga mogao bolje opisati nego kad je rekao – spretni nespretnjaković. Mislim da ga nije bolje opisao. Igrač, golgeter, iznimnog njuha za gol, a toliko nogometnog znanja. Mislim da zaslužuje da ostane zlatnim slovima zapisan u Dinamovim analima.
Sami ste više puta istaknuli koliko ste, zapravo, svi zajedno voljeli nogomet što se, naposljetku, vidjelo na terenu, nije to bio isključivi profesionalizam naslonjen samo na zaradu već i izražena emocija. To zajedništvo je, primjerice, bilo vidljivo i u vašoj malonogometnoj momčadi na Kutiji šibica, igrali ste za Contru, koliko vam je to tada značilo?
– Puno nam je značila Contra, bila je to momčad okupljena od nas igrača iz Dinamove škole, dečki i prijatelja iz Zagreba, sigurno je imala utjecaja na sve lijepo što se događalo. Međutim, moram naglasiti da je osam, devet igrača iz te pobjedničke Dinamove momčadi poteklo sličnog miljea, iz radničkih obitelji. Imali smo neizbrisivu ljubav prema gradu Zagrebu i Dinamu, to je bio temelj onoga što smo kasnije napravili, a moram naglasiti da su se fenomenalno uklopili i dečki koji su dolazili iz drugih sredina, stopili se sa Zagrebom i Dinamom, osjetila se velika ljubav prema gradu i klubu.
Zabio samo dva gola
Koliko ste se svi zajedno stopili sa Zagrebom može se simbolički izraziti čak i kroz brojke. U ligaškim utakmicama u toj sezoni imali ste u Maksimiru omjer od 14 pobjeda, tri remija i – bez ijednog poraza.
– Maksimir je tada bio neosvojiva tvrđava, mi smo imali prosjek od 40.000 gledatelja. Publika nas je vukla, bili smo toliko samouvjereni... Naravno, da bi bio prvak, ne smiješ gubiti utakmice kod kuće. Ta je statistika impresivna i to je jedan od razloga zašto smo bili prvi.
Vi ste osobno poznat kao veliki emotivac. Kako to ide jedno s drugim: trema i puni stadioni?
– Pa, moram priznati, nikad to nisam javno rekao: osobito me bio strah, zapravo nelagoda, igrati u Maksimiru. Uvijek moraš biti najbolji, odgovornost je na tebi i svaki moj pogrešan dodir ili netočan pas je u meni izazivao nelagodu. Čujem komešanje u publici. Samim time moram reći da sam bolje igrao u gostima nego u Maksimiru. Svi smo sagrađeni od različitog materijala, da nije bilo tako, vjerojatno bih davao još više. Moram reći da sam bio negdje na svojih 70, 80 posto, a zamislite da sam bio na 100 posto! Ne bismo čekali utakmicu protiv Željezničara za naslov, bilo bi to ranije. Evo, ja sam zabio malo golova, a igrao s brojem 10. Zabio sam samo dva gola, a to je vrlo malo. No, opet se vraćamo na ono da sam volio asistirati. Ali, da sam zabio 10 golova, mi bismo bili prvi vjerojatno već davno prije.
Koliko vam je trener Blažević značio u psihološkom smislu i pritom ne mislimo samo na njegovu moć jake motivacije? Recimo, dopuštao vam je igrati mali nogomet, prešutno i opuštanje u kafiću Karaka...
– Bilo je to romantičnije, slobodnije doba, nisu igrači bili robovi svoga posla. Danas je u igri veliki novac, došla je moderna tehnologija, ne možeš ništa sakriti, svi već znaju što svaki igrač radi u privatnom životu. Meni je osobno Ćiro ulio fenomenalno samopouzdanje onime što mi je rekao u Australiji, to mi je značilo puno i igrao sam puno slobodnije nego kad sam bio sputan. Odigrao je veliku ulogu u mojoj karijeri. Pored ovog što sam rekao da je izvrstan taktičar, trener, motivator, bio je i psiholog. Znao je svakom prodrijeti u dušu, kako s kim postupati.