Od Dinama na putu bez nade, što je bio glavni narativ modrih, europskih putešestvija sve do unatrag pet godina, do čestih čuda koje je izvlačio kao u Andersenovim bajkama, a tih se storija nakupilo u posljednjim sezonama, do skinutog prokletstva, onih produžetaka s Benficom, naposljetku Tottenhama, West Hama, konačno i Chelseaja.
Dinamova povijest je kao na rollercoasteru, s time da je taj lunapark postao mjesto dobre zabave i odličnih anegdota i uspomena, onih koje voliš kada iskoče u nekom "tajmlajnu". I upravo zbog njih, nemoguće je još uvijek otpisati ove "modre" trupe. Da, u velikom su padu, djeluju iscijeđeno, umorno, bezidejno, izgubili su eksplozivnost i učinkovitost, nedostaje igrača u toj famoznoj rotaciji, u posljednjih šest utakmica imaju samo jednu pobjedu, a i postavka igre u Ligi prvaka vuče na odavno pročitanu priču. U Chelseaju pogotovo, jer trijumf u Zagrebu tiskaju kao horor-priču o jezivom mjestu koje ih proganja i stvara priličnu neugodu. I to je sigurno dodatni argument londonskom sastavu, koji će tražiti malu, slatku osvetu...
Pa ipak, sjetimo se, na put u London prije godinu dana ispraćeni su s lampionima, ali ne onima nade na Kamenitim vratima, već upravo onima zapaljenima uz iskopani humak europskih nada. Forma ni tada nije bila blistava, a West Ham - također osiguranog prolaza - nije se doimao kao klub koji takav Dinamo može preskočiti. No - preskočio ga je. Igrač utakmice: Mislav Oršić.
Nije Chelsea West Ham, ali je li to bio Tottenham s Mourinhom, u itekako živoj utakmici, u kojoj se ganjalo četvrtfinale Europske lige nakon poraza od 2-0? U času kada Zoran Mamić odlazi, a klub se više bavi optužnicama i presudama nego nogometom? I opet, poput Kositrenog vojnika, priča dobiva hepiend. Igrač utakmice: Mislav Oršić.
Pa i "ona" Bjeličina sezona, šetnja kroz skupinu, pa ponosan pad od Benfice, koju su držali na konopcima. No, u tom se srazu počela kovati promjena razmišljanja kluba, koji je zagazivši preko Šentilja postajao glineni golub, bez srca, hrabrosti, ideje, provincijalac koji na balu velikih samo razjapljenih usta promatra druge koji djevojke vode kući. Protiv Benfice, nakon skidanja prokletstva i prolaska plzenske Viktorije, i to nakon poraza u prvoj utakmici, sve to počelo je tesati pobjednički mindset svlačionice, koju i danas poput stupova čini ponajviše poker igrača: Livaković, Ademi, Petković i Oršić. Upravo su ti igrači ove jeseni, nakon svega, kao krunu ciklusa kojim su ušli u anale, željeli zaokružiti opus najspektakularnijim potezom: proći skupinu Lige prvaka. Barem u Europsku ligu, iako su sanjali i o senzaciji nad senzacijama, nokaut-fazi Lige prvaka. Nakon Chelseaja, nada se pretvarala u odlučnost...
Ipak, da, ovakav kraj nisu očekivali; prazni, iscrpljeni, fizički i emotivno. Nadali su se da će nakon dvostrukog sraza sa Salzburžanima, oni "maznuti" sanduk Red Bulla i poletjeti u nebo. Umjesto likova s reklama, nažalost, u ovome času više djeluju kao Ikar i Dedal, kojima proljetno sunce topi krila, za bijeg iz skupine prema božanskom odredištu. No, premda ta slika djeluje itekako realno, i iako je jasno da ih je jesen potrošila na sve načine, baš zbog svega što smo napisali, nemoguće ih je otpisati. U utorak je put Londona krenula i velika skupina Boysa, odlučna u namjeri da Stamford Bridge učini svojim igralištem, kao gotovo na svakom otočkom gostovanju kojem su prisustvovali. Negda kao jedina svijetla točka kojoj se Englezi dive i dijele im nagrade za igrača utakmice, ali ovaj put, osokoljeni recentnom poviješću, odišu odlučnošću. Ako je prenesu na momčad... Tko zna.
Nije ovo tekst o Mislavu Oršiću, autoru svih tih plavih bajki, niti o krizi i padu, činjenici da gol nije zabio mjesec i pol dana, niti o jasnoj stvari da postavka 3-5-2, ili 5-3-2, kako hoćete, baš i ne odgovara njegovim karakteristikama. Nije ovo priča niti o kapetanu, spiritusu movensu Arijanu Ademija, koji se od Salzburga počeo gubiti, pa niti Bruni Petkoviću, za kojeg baš svi vjeruju da je sposoban razgrnuti Chelseajeve braniče i dodati "Dinamovu svijetu malo boje", a konačno ni o Dominiku Livakoviću, koji je raspoložen skinuti štošta. Nije to priča o Dinamova četiri potporna zida, koje nagriza rezultatski i energetski potres, ali koji mogu izdržati i gore udare pa se i samoobnoviti, bez raznih fondova. Iako su značajan dio narativa, ovo je priča samo o Dinamu, koji je promijenio svoje "ja". I koji je u jasnom padu, ali u utakmici poput ove, još uvijek može izvući neku vrećicu magije, koju Andersen skriva negdje u raspletu svojih bajki. To je, konačno, i empirijski dokazano, jer, nogomet nisu samo brojke i sušta analitika, koji ovaj "match-up", gura ekstremno na stranu Chelseaja. Nogomet je i Andersen. Zato ga i volimo. Nada je, konačno, besplatna, zar ne?