Svaki onaj koji nešto kuka kada je trener ili igrač Dinama čini grijeh. Nema boljeg statusa u nogometu nego biti trenerom Modrih ili akter na terenu. Jer Dinamo dominira HNL-om, osvaja trofeje, a onda živi svoje snove i ambicije u Europi. Igrač Dinama, za razliku od trenera, ima i dodatna zadovoljstva igranja u reprezentacijama. Da o jačanju tržišnog, medijskog i inog statusa, okvir čega je materijalna dobrobit, ne govorimo...
Prema očekivanju, pobjeda nad mega momčadi sa Stamford Bridgea, zapalila je euforiju oko aktualnog Dinama. Potom je poraz od Milana, i na kreditu pobjede nad Chelseajem, shvaćen kao realni odnos kvalitete. I, što je zanimljivo, akumulirao je mnoge pozitivne kritike o treneru Anti Čačiću, koji je od javnog statusa TV servisera stekao onaj o majstoru svoga posla. Trenerskog. Takva je zbilja hrvatska. Ne samo u nogometu, nego u društvenom životu uopće. Vrijeme crno-bijelog svijeta - ili je nešto super, ili je očaj. Ekstremi doživljaja važan su generator nelogičnih procjena i posljedičnih stavova. Kao što je to, u nogometnom smislu, odjek poraza Dinama u Salzburgu...
Realnost grupe LP-a u kojoj je Dinamo od početka tretiran autsajderom, ukazuje da su favoriti za prolaz Chelsea i Milan, a da se kao pretendent na treću poziciju i eventualno partibrejker favoriziranom tandemu smatra Red Bull Salzburg. Na sredini natjecanja jedina prava nelogičnost u ovoj grupi jest pobjeda Dinama nad Chelseajem. U omjeru kvalitete kadra ta je pobjeda Modrih senzacionalna. Koliko je snažan odjek tog rezultata sugerira i uobičajen folklor raznih struktura javnosti, koji su požurili promijeniti (krivi) kurs prema treneru Čačiću, umjesto majstora "izvan" počeli napadno (nelogično) slaviti kao velikog majstora "unutar" nogometa. To ide uz bok doživljaju (dvojbe) dometa jedne te iste momčadi u kvalifikacijama sa Škupijem, Ludogorecom, Bodo/Glimtom, u odnosu na senzacionalne osjećaje viđenog s Chelseajem. Ako je Milan bio najava povratka, onda je poraz u Salzburgu potvrda realnosti. Dinamo je kvalitativno značajno inferioran Chelseaju i Milanu, a dovoljno Red Bullu, pa je objektivno velika stvar ako bi se Modri domogli trećeg mjesta. Prolaz u LP bio bi u rangu čuda.
Ostanak u Euroligi bio bi sjajan uspjeh. Svaki odmak od takvog doživljaja Dinamove zbilje je samozavaravanje. O.K., nekim čudom okolnosti može se dogoditi i da Dinamo bude drugi, ali to bi bio više rezultat velikih podbačaja suparnika. Znači li to da Dinamo treba zanemariti želju i ambiciju? Sasvim suprotno! Dinamo mora ganjati svaku utakmicu pozitivan rezultat jer ako je ona s Chelseajem išta pokazala, onda je to saznanje da se i s najjačima uvijek može, ako se poklope stvari, napraviti iznenađenje. Kao što je utakmica s "dohvatljivim" Salzburgom potvrdila da se i sa "slabijim favoritima" može ostati bez ičega i s osjećajem da se puno toga propustilo...
Ako se svi slažu da je Dinamo kroz 16 europskih godina nakon "drvene" HNL lige izrastao u legitimnog pretendenta na standardnost u Ligi prvaka/europskom proljeću, onda treba znati da se to dogodilo zato što je, pored kvalitetnije selekcije i vođenja, napredovao u mentalitetu. Dinamo je postao dio europskih salona jer je nadvladao kompleks manje vrijednosti i počeo se tehničko-taktički ponašati kao njihov akter. Da bi iskoračio i u pravcu približavanja vrijednosti za prolaz "ovakve" grupe (što znači i treće mjesto) onda Dinamo ne može igrati isti nogomet protiv "teškaša" Chelseaja i samo donekle Milana, te protiv dohvatljive "U21" selekcije Red Bulla.
Ante Čačić je dobro cijenio odnose s prva dva suparnika, što potvrđuju i tri boda na kontu te dojam "da se može" protiv Chelseaja i Milana. No, protiv Red Bulla u Salzburgu bio je ziheraš i s krivom procjenom. Ne možda glede snage domaćina, koliko u procjeni moći svoje momčadi protiv "atletike Red Bulla". I glede procjene dvoboja, jer u Salzburgu Dinamo nije imao što izgubiti, a mogao je jako puno dobiti upravo zato što nije imao imperativ. U uzvratu se odnosi mijenjaju, i sada teret postaje upravo imperativ.
Za iskorak treba uvijek nešto "više" od uobičajenog. Red Bull Salzburg trči i stišće, sve je to točno. No, RBS je nogomet koji može ići u tilt kada se nametne igra nogometa. Dinamo je na tom planu jači. I na njemu treba inzistirati, jer ako na tome nema uspješnosti, onda je još manje moguće gajiti ambiciju pobjede na planu gdje su Modri tanji, to jest na fizikalijama. Kako ga nametnuti? S više hrabrosti i vjere u svoje sposobnosti. Naposljetku, koja je druga opcija, zatvorena formacija i što Bog da? Salzburg je potvrdio da u pravilu ne da ništa kada se "ne traži". Nije ni srljanje u napad rješenje. Kao što rekosmo, nogomet nije crno-bijeli svijet. Određuju ga nijanse. One presudne treba tražiti i hrabro im težiti...
Dinamo ima (ne)moguću i tešku misiju. Ako ne uspije neće biti sramota, naprotiv. Uspjeh je već postignut. Jedina je muka cijele priče ako ne pokuša pošteno se pofajtati...