Pukštas u trećoj minuti sudačke nadoknade, Galanopoulos u 90., Vida u stotoj i, najsvježije, Olatunji u 87. minuti. Potpisnici su to "hladnih tuševa" za Modre u, samo, prethodnih 40 dana. Dok su Amerikanac, Grk i Hrvat čekali, praktički, fotofiniš dvoboja, nigerijski napadač "aperkat" u Dinamovu bradu uputio je nešto ranije. Međutim, bio je to posebno žestok udarac.
Od ružičastih snova o elitnom natjecanju, paralelno, i punjenju klupske blagajne do vrha, maksimirski klub u 15-ak je dana skliznuo niz dvije stepenice i u akrobatskom padu stigao na nepoznata, ali otključana vrata na kojima piše "Konferencijska liga". Ipak, promatrani uzorak nikako se ne može etiketirati kao slučajnost.
Sjećanje na Malmö
Što je pošlo po krivu? Jedinstvenog odgovora nema, posrijedi je splet bolnih okolnosti po Modre. S obzirom na to kako je javna tajna da u Maksimirskoj 128 "škicaju" pojačanja za posljednji red, praški dvoboj do kraja je razgolitio manjkavosti obrane. Uzvratni susret protiv Sparte na trenutke je pobudio obrise i one švedske noći iz 2011. protiv Malmöa, kada je obrana "plivala" na sve strane, a Ivan Kelava čudesnim bravurama odgurao Dinamo prema Ligi prvaka.
Obrana će u idućim danima gotovo sigurno dobiti nadogradnju, međutim, ostaje dojam kao da u Maksimir treba zagaziti još iskusnijih imena
I tada je momčad na uzvrat otputovala s komotnom prednošću (4:1), a onda na sjeveru Europe spašavala "živu glavu" za ulazak u elitu. Tada su izdržali, sinoć nisu. Izuzev slaloma Martina Baturine i majstorskih podvala Brune Petkovića - koji je na trenutke izgledao kao usamljeni vuk, bez zainteresiranih suigrača - bila je to noć za zaborav.
Nekoć je spašavao Kelava, a proteklih sedam godina u toj je ulozi bio Dominik Livaković. Jedinice Vatrenih više nema u plavoj svlačionici. Nema ni Josipa Šutala, ključnog potpornog stupa obrane protekle dvije sezone. Ako na konto dodamo i odlaske Mislava Oršića i Arijana Ademija, dolazimo do zaključka kako je Dinamo ostao bez dugogodišnje jezgre. Bez ključnih "senatora". U takvoj konstelaciji snaga Petković je ostao, praktički "posljednji Mohikanac" iz generacije "ljeto 2018"., kada su zazidani temelji za europske podvige u, tada, nadolazećim sezonama.
Dobitna kombinacija
Osim, dotad, široj javnosti nepoznatog hrvatskog napadača (čitaj: Petkovića) iz Bologne, stigao je tada i zagrebački "dečec", Mislav Oršić, koji se kristalizirao u kultnu figuru Maksimira. Između ostalih, u svlačionicu podno južne tribine tog su ljeta ugazili i Leovac, Dilaver, Theophile, Majer... Uz dotad prisutnu igrački garnituru, bila je to dobitna kombinacija.
Pogledamo li u novi retrovizor, prema ljetu 2013., i tada su stvorena nova oružja momčadi, prvenstveno na krilnim pozicijama, u vidu tandema Soudani & Fernandes, koji je obilježio iduću eru. Pukom matematikom, i logičkim slijedom od 2013., preko 2018., dolazimo do 2023. godine. Do tekućeg trenutka. U proteklih devet mjeseci Dinamo je ostao bez glavne osovine. Da, dovedeni su mladi igrači, uzbudljivi ofenzivci, beskonačne perspektive. I njima će, što je vrlo vjerojatno, Maksimir poslužiti kao odskočna daska prema nogometnoj stratosferi u vidu zapadnih europskih liga. Provjereni je to recept preko kojeg je, uostalom, stvoren i najveći oslonac za trijumfalne pohode Vatrenih iz Rusije, odnosno Katara.
Prinove, ne i pojačanja
Ipak, uzmemo li u obzir "nokdaune" u završnicama susreta na Maksimiru, u Ateni i Pragu, pitanje i dalje stoji: treba li Dinamu "kapitalac"? Ili čak njih više? U jeku recentnih rezultata, odgovor je prilično jasan i neizbježan. Obrana će u idućim danima gotovo sigurno dobiti nadogradnju, međutim, ostaje dojam kao da u Maksimir treba zagaziti još iskusnijih imena. Ujedno, i provjerenih. U svim redovima. Bernauer, Kaneko i Mihajličenko stigli su u Zagreb, kao nepoznate akvizicije, a dosad su se kristalizirali tek kao "prinove", ne i kao "pojačanja".
Do kraja prijelaznog roka ostalo je tjedan dana, a mogla bi to biti i "utakmica s vremenom". U duhu svježih i bolnih posrtaja u završnici, ovu će bitku, pak, Dinamo morati odraditi na potpuno drugačiji način. Pribrano do kraja, pobjednički, uz zvuk sirene...