Dinamo je u četvrtak izvrgnut nogometnom ruganju dobre, ali ne vrhunske momčadi koja je povremeno djelovala kao da nema Ethana Mbappea nego Kyliana, pa još Yamala, Pedrija, Haalanda i Modrića. Mario Kovačević pod paljbom je kritika jer mnogi navijači poslali bi ga na burzu, ali puno je bolji odgovor za zagrebački klub da je glavni krivac trener, nego ukoliko ponire zbog igrača. Njihovih igračkih limita ili karakternih mana. Jednostavno je promijeniti jednu figuru, a daleko će biti bolnije ako je oformljena ekipa koja nije na razini onih što su proteklih godina stolovale u Maksimiru.
Današnja je plava družina heterogena, skupljena s raznih strana svijeta, brojnih nacionalnosti i navika, koja ne nosi u sebi Dinamov DNK jer nije ga ni stigla steći, a očito je da pojedini igrači nisu kliknuli zajedno, kao niti s trenerom. Dinamo ima jako dobrih pojedinaca koji nisu u najboljoj formi, ali i spornih, itekako spornih, a onda mu se dogodilo da je skupo platio što nije doveo zamjenu za Morisa Valinčića. Njegova ozljeda u Vinkovcima pokazala se fatalnom, u sustavu 4-3-3 u obrani ne smije biti slabe karike, a od tog trenutka Modri je imaju u svakoj utakmici. I još gore, ostali su bez jedinog efikasnog mehanizma koji je bio pogonska snaga, desne strane Valinčić – Lisica. Otkad nema Valinčića, uvenuo je i Lisica. Već neko vrijeme prva violina je Arber Hoxha, a taj podatak sam po sebi govori da je upaljena crvena lampica.
U utakmicama kao što je bila u Lilleu, Modri bi ranijih godina parkirali autobus u formaciji 5-4-1, na taj su način znali izvojevati i europske pobjede, ali je svakome jasno da to nije bilo zato što su imali dobru igru, nego se radilo o taktici autsajdera koja nekad upali, a ponekad sjedne devetka kao u Münchenu.
Zvonimir Boban inzistirao je da Dinamo bude svoj, nudi prepoznatljiv i kvalitetan nogomet te ne mijenja sustav ovisno o natjecanju i protivniku. Kako bi to funkcioniralo, potrebna je puno viša razina igre – kretanje, brzina protoka lopte, intenzitet trke, organizacija i kompaktnost kad se braniš, kao i prevencijska obrana kad se otvaraš poput situacija u Lilleu gdje su većinom bili nisko, a primali golove iz kontre. Izlazili su naprijed poput muha bez rješenja kako će zatvoriti prilaze svojem golu ako izgube loptu. To je posao Marija Kovačevića, zato je izabran i doveden, a ničega od toga nije bilo. Kao niti agresije, borbe, prekršaja...
Dinamo je imao čak 45 dana mirnih priprema o čemu je desetljećima mogao samo sanjati, igrači su na startu prštali od motiva da se dokažu, ekipa je bila nova i svima je to dalo uvjerenje kako se dobiti šansu nametnuti se. Iako smo i prije početka priprema čitali da se već zna početna postava, nisu to shvaćali negativno, a i pokazalo se da se puno toga zbilo drugačije. Za podizanje razine igre bilo je jasno kako treba vremena, ali i da se prvi mehanizmi i napredak moraju vidjeti kroz dva-tri mjeseca. Međutim, protokom sezone Dinamo nije rastao nego padao, izdanja su sve slabija, govor tijela ekipe nerijetko grozan, a na rezultatskom kontu već šest poraza: četiri u SHNL-u i dva u Europskoj ligi. Muke su krenule s Europom, prvo dvije utakmice tjedno, pa protivnici iz ‘liga petice‘...
Mario Kovačević ne drži uzde kako bi trebao, nije trener velike karizme i autoriteta, tapka u mjestu i ne pokazuje da zna kako će popraviti stvari. Na primjer, ako je Beljino ponašanje problem, treba ga izbaciti iz momčadi, a ne posjesti na klupu, jer jedino ako udari šakom o stol može dovesti u red sve ostale. Dobro znamo da je u Rusiji 2018. više igrača kiptjelo i tek nakon što je Zlatko Dalić potjerao Nikolu Kalinića dobio ih je sve, tako i atmosferu. Boban je savršeno rekao, svi su pomalo krivi: predsjednik, trener i igrači. Nismo sigurni je li trener fizički dobro pripremio momčad, a evidentno je da nije uspio na emocionalnom planu osigurati da i oni koji nisu zadovoljni statusom budu pozitivni. To se nije dovoljno okrenulo niti sa sastancima jer u Lilleu se vratilo na staro.
Ne čudi što su već stigle najave da će u zimskom prijelaznom roku opet biti ozbiljnih zahvata, međutim ima li love za to? Mogu li se riješiti 5-6 igrača pod ugovorom i dovesti nove? Chelsea je proteklih godina izlio jednu ekipu iz boce te ulio novu, ali nadopunjava to već nekoliko prijelaznih rokova, za to je potrošio milijarde eura. Chelsea si to može priuštiti.
Pitanje je za cijeli klub: što su točno ciljevi ove sezone? Nismo vidjeli da su ih objavili. Naravno da se Modri uvijek bore za titulu prvaka, ali čak je Boban komunicirao kako ne bi bila propast svijeta i ako se to ne dogodi. Koliko god je Dinamo sada drugačiji klub, te nove ideje i vizije treba podržati, dati im šansu i kad grmi i sijeva, europski koeficijent i zarada od UEFA-e jako su bitne poslovne stavke i od toga se ne može pobjeći, a baziraju se na rezultatima.
Najčvršći štap za koji se ovog časa Plavi drže je slabost i neuvjerljivost konkurencije u domaćem prvenstvu gdje bi već u tjednu koji dolazi s dvije vezane pobjede mogli izbiti na prvo mjesto. Kako trenutačno izgledaju na terenu, to ne sugerira da ih Kovačević može dovesti do razine koju navijači očekuju, međutim zašto Dinamo ne bi pobijedio Goricu i Hajduk, a s time bi se stabilizirao barem u domaćoj ligi. To mogu, makar bili na autopilotu. U Europi će biti teško, morat će se podignuti na višu razinu igre i angažmana. Hoće li nas iznenaditi? A što bi se dogodilo da izgube od Gorice i Hajduka? To ne bi preživio vjerojatno ni Kovačević.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....