Daleke jeseni 1977. godine, dakle u bivšem životu dok je priroda još dopuštala Velimiru Zajecu da bira između nekoliko popularnih frizura, a trener Rudi Belin ga motivirao da ulazi u završnicu napadačkih akcija, Dinamo je u 1. kolu Kupa Uefe namazao Olympiacos 5-1. ‘Zeko‘ je u Maksimiru zabio jedan, Snješko Cerin dva, a priču su golovima zaokružili Ivica Senzen i Mario Bonić anuliravši tako prednost grčke momčadi iz prve utakmice (1-3, još jednom strijelac Zajec).
Desetak godina kasnije Zajec je u Ateni već uživao kultni status, u međuvremenu je u Grčkoj pronašao drugu domovinu i Panathinakos pretvorio u malu hrvatsku enklavu, ali su zato priče hrvatskih klubova dolje od tada do danas redovito bile pisane u ključu grčke tragedije. "Evo naših mušterija", grle se i ljube predstavnici atenskih i solunskih klubova kada im ždrijeb u Nyonu pošalje suparnike iz Zagreba, Splita i Rijeke.
"Boj se Danajaca..."
AEK u Maksimiru i PAOK na Toumbi upravo su zacementirali već ozbiljno naporan i frustrirajući narativ friškim pobjedama protiv Dinama i Hajduka. Uzmimo za ilustraciju taj PAOK: klub koji kod kuće samo sporadično pokvari planove bogatoj konkurenciji iz glavnog grada, tako što joj jednom u 15-ak godina ukrade neki trofej, nanizao je od 2010. naovamo kolekciju prestižnih HNL skalpova.
Navedene godine solunski klub Grka izbjeglih iz Male Azije dvaput je pobijedio Dinamo s Vahom Halilhodžićem na klupi (oba puta 1-0). Pet ljeta poslije PAOK je iz Europske lige izbacio Lokomotivu (6-0 nakon 1-2 poraza u Kranjčevićevoj). Na koncu su crno-bijeli u pretkolima Konferencijske lige eliminirali i Rijeku (2021. godine) te Hajduk. Ne kaže uzalud drevna nogometna mudrost - boj se Danajaca kada ti u pretkolima dolaze.
Rovovska borba
Ail nisu Grci bili kobni za hrvatske klubove samo u pretkolima, kao što je to recimo bio Panathinaikos kada je zatvorio vrata Champions league skupine onoj ozbiljnoj Hajdukovoj momčadi iz sredine devedesetih. Olympiacos se pokazao nesalomljivim za dinamovce kroz dvije grupne kampanje Lige prvaka (tri poraza i remi), dok je AEK u skupinama Europske lige s tri pobjede i jednim remijem u međusobnim dvobojima spuštao rampu i Rijeci i Hajduku.
S punim stadionom na svojoj strani žuto-crni u subotu jurišaju po hat-trick. Činjenica da je meč imao krvavu uvertiru u malom peloponeskom ratu huligana na papiru je prednost za domaćina - 30 tisuća grlatih navijača gurat će ih prema pobjedi - ali u stvarnosti ta škakljiva okolnost komplicira pripremu utakmice obojici trenera.
AEK-ov trener Matias Almeyda mora voditi računa da mu osvetnički raspoložena publika ne inficira momčad nekontroliranim bijesom. Na drugoj strani, da bi uopće doveo meč u uvjete rovovske borbe, Igor Bišćan prisiljen je na startu zaštititi momčad neprobojnim oklopom.
Bez Trojanskog konja
Treba preživjeti prvih petnaestak minuta pakla, nakon čega bi Ivanušec, Petković, Mišić i društvo mogli početi razvijati planove o preokretu. Od takvih planova se ne odustaje iz najmanje dva razloga. Prvi kaže da ova momčad posjeduje brdo karaktera i samopouzdanja. Drugi, naoružana je iskustvima s vrućih gostovanja. Ne moramo listati prašnjave almanahe da u memoriji osvježimo nekoliko velikih gostujućih trijumfa poslije zagrebačkih poraza koji su im prethodili. Godine 2007. momčad Branka Ivankovića iščupala je 3-2 u Amsterdamu, 2013. opet je bilo 3-2, tom zgodom u Beču protiv Austrije, pa već sljedeće godine 1-0 protiv Alborga u Danskoj.
A što bi se trebalo dogoditi da Dinamo još jednom okrene priču u svoju korist? Za promjenu, Bišćanov ‘plan A‘ bi morao izdržati duže od 45 ili 60 minuta, a kada se počne raspadati (jer to sada već prerasta u pravilo) bilo bi zgodno da trener iz džepa izvuče racionalan i elaboriran ‘plan B‘ umjesto onog Trojanskog konja iz Zagreba, u vidu zamjena koje su se iskrcale na teren samo kako bi unijele anarhiju u plave redove. I u prvom i u drugom planu Dinamo prema pobjedi može povesti samo nekakav Ahilej, junak koji neprijateljsko okuženje AEK-ova doma doživljava kao izazov. Jer umorni smo od grčke tragedije...