Prilikom gostovanja Dinama u Puli, 15. ožujka, tzv. “nova maksimirska uprava” bila je na ugodnom ručku pred utakmicu na Drosini. Dario Šimić nije bio s njima i u VIP loži se pojavio djelujući kao strano tijelo te vrhuške Modrih. Poslije poraza Dinama tadašnji trener Ante Čačić, i u toj atmosferi gubitka, prkosno je javno poručio Šimiću da nema ovlasti da bi s njime razgovarao o stručnim pitanjima. U takvom ozračju je Dario Šimić uskoro ušao u Upravu kluba. Kao simbolika da je neželjeni kadar, koji će iz nekih pragmatičnih razloga (stav navijača) biti uključen u tzv. nove upravljačke procese u Maksimiru. Šest i pol mjeseci kasnije u sličnom, a zapravo za njega gorem ozračju, Dario Šimić podnio je ostavku. Učinio je to vjerojatno shvaćajući da postoji grupacija u tzv. novom Izvršnom odboru koja se pripremila da ga detronizira…
Analizirati što se temeljem tih 200 njegovih dana sada s ostavkom mijenja u sportskom sektoru Dinama besmislen je posao. Ne mijenja se ništa jer odlučne i strateške poteze sportske politike nije vukao Dario Šimić! Mnogim akterima maksimirskih igrokaza odgovara ta percepcija javnosti kako bi se na najslabiju kariku upravljačke ekipe koncentrirao javni gnjev natjecateljskih padova.
Dario Šimić u osnovi je pogriješio u dvije stvari. Prvo što je pomislio da u toj centrifugi interesa, bezobzirnih dvorskih borbi i prekaljenih igrača utakmica iza kulisa, ima snagu da se nametne svojim idejama. Druga je velika pogreška što je uključenjem Igora Bišćana u travnju i titulom prvaka vjerovao da je stekao velike kredite i zbog toga zanemario prema javnosti komunicirati što se iza kulisa upravljačke strukture događa.
Tu se najmanje može sada lamentirati o kvaliteti selekcijske strategije. Ona jest očito bila improvizacijska i nelogična Dinamovim zahtjevima, s obrisima diletantizma, ali je još očitije bilo kako je i onda i sad opterećena borbom raznih struja posve različitih ideja, potpuno nejasne hijerarhije i linija funkcioniranja. To se moglo jasno nazrijeti i na sudbini Igora Bišćana, koji je također zanemario prema javnosti pravovremeno (i uopće) komunicirati nelogičnosti i deficite selekcije igrača za novu sezonu.
Simbolika njegovih muka, pored vlastitih propusta, jest slučaj Bakrar. Inzistirao je na moćnom centarforu koji sada trese mreže u New York Cityju (4 gola u 12 utakmica, Biuk ima 3 u 30), a kojeg su razni akteri navedenih borbi kroz (i uz) razne medijske kanal(izator)e predstavljali kao prosječnog igrača malog kluba, koji ne može biti pojačanje za Dinamo. Pogotovo ne vrijedan 1,5 milijuna odštete…
Uglavnom, sportska politika u Dinamu je proteklih pola godine bila konfuzna koliko i klupsko upravljanje jer jedno uvjetuje drugo. Unutar upravljačke strukture vodilo se i vode se dvije borbe. Prva za nametanje svoje pozicije i moći, unutar koje se najbolje plasirala očito dovoljno moćna predsjednica Uprave Vlatka Peras i njeni “igrači”. Isto je tako u stalnom tijeku borba za opću vlast u Dinamu, koja sasvim sigurno nije zaključena nedavnom Skupštinom i posljedičnim imenovanjem Nadzornog i Izvršnog odbora. Gradski ured za sport ima vrući krumpir u rukama i morat će u skorije vrijeme presuditi je li ta Skupština bila legitimna (sporan kvorum). Glasovi iz institucionalnih okvira daju naslutiti da je značajno viši postotak da neće biti priznata nego što će se pravno legitimirati jer ima proceduralnih propusta. Kad postoje (najmanje) dva izrazito suprotstavljena tabora, svaki zarez mora biti in lege artis ako se želi uspjeh inicijative…
U tom kontekstu Dinamova zbilja je trenutno vrlo napeta u kontekstu perspektive. Naslov prvaka je imperativ da bi se dohvatilo Europu i nove milijune UEFA-e. Bez tog novca, i moguće bez unosnijih transfera s obzirom na dvojbene europotencijale igrača, Dinamov status moći iz proteklih 10-15 godina bio bi drastično umanjen. Koliko su sve ove borbe koje su u tijeku uzele energije i maha dovoljno ukazuje informacija iz vjerodostojnog institucionalnog izvora kako je veliki zamah i elan oko gradnje stadiona u Maksimiru praktično nestao. Dinamo je, uz Grad, ključan faktor za taj pothvat. No, koliko god država to može podupirati, taj inače kompliciran projekt (potraživanja Crkve, nužni zamjenski stadion, financijska konstrukcija) teško može napredovati ako je Dinamo u ovako nestabilnom upravljačkom i posljedično sportskom stanju. Činjenica jest i da je gradonačelnik Tomašević vrlo jasno istaknuo da je demokratizacija u upravljanju Dinamom preduvjet za nužnu suradnju u projektu stadion. Ide li Dinamo u smjeru te “demokratizacije”?
Iz klupskih izvora doznaje se kako su neki članovi Izvršnog odbora najavili da će napisati novi prijedlog Statuta kluba. Njihova razmišljanja nisu baš u suglasju s očekivanjima nekih novih vjetrova u upravljanju. Štoviše, podosta toga ukazuje da mnoge takozvane novosti iz posljednjih pola godine u Dinamu daju naslutiti vraćanje u tzv. tvorničke postavke prošle dvije dekade. Neki je dan Marijan Vlak, nakon što je dobio otkaz u Dinamu jer je bio “druga strana” (tzv. struja Mamić), javno istaknuo kako je laž da Uprava Dinama nije bila u kontaktu sa Zdravkom Mamićem nakon pravomoćnosti njegove presude. Nije demantiran, kao ni u izjavi “kako su i dan-danas neki ljudi iz Uprave na otvorenoj liniji s njim”.
Moglo bi se to protumačiti i kroz neka druga događanja. Slučajno ili ne, ali znakovito je kako iz Dinama u proteklih pola godine, iz raznih razloga, odlaze akteri koji su javno postali ili su izvorno bili protivnici Zdravka Mamića i njegova načina vođenja Dinama. U ožujku je sporazumnim raskidom odstupio Krešimir Antolić. U kolovozu je smijenjen Igor Bišćan. U listopadu je odstupio Dario Šimić. Usporedo, na klupu je doveden Sergej Jakirović, koji uživa veliki respekt ZM-a, a sada se promiče kandidatura za sportskog direktora i mogući povratak još jednog aktera te ere, Romea Jozaka. Uz žilavost statusa šefice Vlatke Peras u svim erama, uvjerljiv je dojam kako takozvani snažan utjecaj iz Međugorja zapravo najmanje u svim ovim pričama ima prizvuk takozvanog…