Ima tome mjesec i pol dana, kada je u Magazinu Jutarnjeg izašlo da oni koji misle da je promjena trenera u Dinamu spas, da su nažalost u krivu. Sergej Jakirović je odličan trener, no odličan trener je i Igor Bišćan. Koji je "pao" protiv AEK-a. A što onda reći za Prištinu...
Najveća, pritom, greška bila bi sada smijeniti Jakirovića i krenuti u novi ciklus. Razlog je vrlo jasan - bile bi to površinske promjene. AEK je to detektirao, Sparta osnažila, Hajduk pojačao na maksimum, a ovaj Ballkani sve je to samo potvrdio. Ovaj Dinamo, dakle, nema površinske probleme. Ovaj Dinamo ima dubinske probleme.
Istina, možemo pričati o doista nesretnom ždrijebu, možemo argumentirati o ozljedama koje se vuku otpočetka sezone, mogli bismo svemu nadodati i atensku tragediju koja je poremetila sve, primarno raspored. No, dojam je da je sve to samo ubrzalo proces koji je bio neminovan.
Pad proizvodnje
Sama percepcija, doduše, također ima svoje minuse: ovaj Dinamo ispao je 2017. od Skenderbega i izgubio Europu, onda je i Bjelica u stvaranju generacije pao od Young Boysa, a i Zoran Mamić je morao priznati Ferencvarosu da je bolji. To se sve dogodilo u posljednjih šest godina. Percepcija, pritom, od Bjelice, pa Mamića nadalje, postajala je suverena i jaka, da je ovaj klub spreman ući u skupine LP, ili putem EL doći do značajnijih uspjeha.
Realno? Kako se uzme. Je li, uzevši sve u obzir, realno očekivati pritom da se promijenila cijela strategija kluba još od povratka Zorana Mamića u klub? Jest, on je kreator senzacije Tottenhama, no sjećamo li se pritom da su njegovim povratkom u klub iz arapskog svijeta došli Kopić i Butina, budući šefovi Škole nogometa, a da je baš s njima krenuo pad proizvodnje. I da se Dinamo okrenuo senatorima, što je i danas nevjerojatna situacija: još od stare Juge do danas, niti jedna generacija nije egzistirala u Maksimiru pet i više godina. Ova jest. OK, tražio se rezultat, koji je postao imperativ, ali pritom se zanemario inkubator. A govorimo o toliko danas hvaljenim vremenima Zdravka Mamića, koji se poput Mesije zaziva na društvenim mrežama.
Čisto kao argument raspravi, krenimo ovako: u sezoni 2020/21. Dinamo je za ukupno 13,85 milijuna eura (prema Transfermarktu), a cifra je s provizijama bitno veća, doveo Nevistića, Bulata, Štefulja, Lauritsena, Čabraju, Jakića, Špikića, Milića i Tolića. Godinu potom stigli su Bočkaj i Jurić, s posudbe je otkupljen Mišić, besplatno je stigao Emreli, vraćeni su Dilaver i Čop. Lani, pak, za ukupno 9,2 milijuna eura otkupljeni su Ljubičić, Šutalo i Perković, a nemalo je stajao i Drmić. Više o tome idućih dana u tekstu Andre Polića...
Poanta je sljedeća: Dinamu već praktički četiri prijelazna roka nedostaje igrača koji trebaju/moraju zamijeniti ljude koji su Dinamo podigli na razinu prekida prokletstva, odnosno visoke europske konkurentnosti. Kako transferima, tako i školom. Oni koji misle kako u tom procesu treba amnestirati Zdravka Mamića, očito su obnevidjeli, no u tom slučaju priča traje mnogo dulje. Mamićeva klika radila je principu pogodaka i pogrešaka predugo, što dokazuju njegovi početni procesi, u kojima nije bio bitan rezultat, već novac. Koji se slijevao onako kako to danas detektira Uskok, u suradnji s - treba naglasiti - europskim i američkim istražiteljima. Nažalost po Dinamo, oni koji su ga naslijedili, također nisu imali viziju niti Škole, niti pojačanja. Na kraju, stiže, nadajmo se, preobrazba, demokracija, put koji čeka svoju potvrdu, no u traženju iste, opet je, kao i svih zadnjih godina, patila momčad.
Katarza i čistilište
Kriva je, apsolutno, i ekipa nakon Mamića, koju su operativno vodili Antolić, Peras i ekipa, kriv je, također, i Dario Šimić, jer je dao da ga se istakne ispred ljudi koji su jedva čekali skriti se iza njega. A ima ih. Iako, da se razumijemo, i on mora podnijeti neke svoje račune, bitno manje, doduše, od ostalih članova Uprave i Mirka Barišića, sa svojim savjetnicima, koji su brinuli o svemu, samo ne o momčadi. Za ovo danas, pak, nemojmo okolišati, kriva je direktno Vlatka Peras. Ona je šefica parade, svjesno je preuzela tu ulogu, a i svo vrijeme upravljala je Upravom, lako nadglasavajući druge, pritom gurajući svoje ideje i vizije. U prijevodu, imala je moć, a za razliku od drugih imala je i iskustvo. To se nažalost po Dinamo nije pokazalo komparativnom prednošću...
Što, međutim, dalje? Ovaj poraz simbolično je dao do znanja da je jedna era definitivno gotova. S obzirom na to da povratka na staro, hvala nebesima, nema, jedina prilika za korak dalje je skupština, reset i nešto novo, demokratičnije. Bolje? Teško je prihvatiti gore, nakon svega, no grijesi se moraju oprati.
Katarza i čistilište upravo je ono što Dinamo proživljava danas. Sve ono dobro, ali i loše, za što danas taj grb živi reperkusije. No, možda je upravo potrebno sve to kako bi se napokon krenulo naprijed. Čim se prihvati pokora, i budućnost će biti svjetlija. Za nju su, međutim, potrebni vizija, stadion i opća sinergija. Bišćan ili Jakirović tu su u ovome prijelomnom času Dinamove sadašnjosti i budućnosti najmanje bitni.