Prometnuo se Gabriel Vidović u junaka Dinamove 2:1 pobjede protiv Osijeka, pogotkom u 90. minuti razgalio je navijače Plavih. Nakon dvomjesečne golgeterske suše, praćene i lošijim igrama, Vidović je naznačio "buđenje" i vidjet ćemo hoće li u tom ritmu nastaviti i u prosincu.
Uz veliku je medijsku pompu Vidović došao ovoga ljeta iz Bayerna na posudbu, uz opciju otkupa ugovora na kraju sezone. I početak je bio kao iz snova, na prve je dvije utakmice (Slaven Belupo, Rudeš) bio strijelac, protiv Rudeša je dodao i dvije asistencije. I onda je - "nestao"...
Na dolazećih deset klupskih utakmica u svim natjecanjima igrao je ispod željene razine, kao i na tri dvoboja u majici mlade hrvatske reprezentacije. I to nije bilo neočekivano, oscilacije su posve normalne za 19-godišnjaka, posebno znamo li da ne igra na svojoj prirodnoj poziciji. Jer Vidović definitivno nije krilo, najbolje se osjeća kao ofenzivni veznjak, kad često ima loptu u nogama. Ali ima taj peh da je to mjesto u Dinamu rezervirano za Baturinu, koji je za klasu bolji i talentiraniji igrač.
Međutim, nakon odličnoga starta, neki su neutemeljeno već nudili teze o "spektakularnom pojačanju", te da "Dinamo mora odmah otkupiti njegov ugovor". U današnjem euforičnom i senzacionalističkom dobu "klikova", nadareni igrači postaju medijske zvijezde (istina, za kratkotrajnu upotrebu) već nakon jednoga ili dva postignuta gola (primjer Šotičeka, pa sad i Matkovića!), takvu sudbinu, eto, nije izbjegao ni Vidović.
I u doba te euforije, bili smo uvjerenja da mladi "dinamovac" mora dobro i konkretno odigrati još niz utakmica kako bi potvrdio da će biti pojačanje vrijedno otkupa ugovora od bavarskoga kluba. Tada smo napisali i da je jedino točno kako je, zasad, iskoristiv u ovome rosteru. I dalje stojimo iza svakoga slova te rečenice.
U posljednja dva mjeseca Vidović se nije isticao. Štoviše... Pa su počele stizati i (opravdane) kritike javnosti, propitivalo se je li uopće igrač za Dinamo. Osjetio je, eto, i onu drugu stranu medijske eksponiranosti. I nakon dvomjesečnog golgeterskog (i igračkog) posta, nakon pogotka Osijeku, pokazao je da se još uvijek ne zna nositi s tim teretom...
- Kritike? Ne zamaram se, gledam sebe. Evo im sad, pa neka pišu - bahato je odbrusio Vidović u mikrofon MAX Sporta, opijen odlučujućim pogotkom.
No na kraju dana, bio je to samo jedan gol, za velika tri boda. I gadno ovaj nadareni mladac griješi ako misli da je "svoje već dokazao". Još je veća pogreška smatra li da nije zaslužio kritike za loše igre. Nogomet ne trpi život na staroj slavi, ako se uopće zgodici Slavenu Belupu i Rudešu mogu nazivati nekakvom "slavom". Već za tri dana nova je utakmica, gostovanje u Astani novo je dokazivanje vlastite vrijednosti. Pa onda opet Slaven Belupo, pa Rudeš... I tako do kraja karijere. Što prije Vidović to shvati, bit će mu lakše u svakom pogledu.
I neka uzore ne traži u verbalnoj prepotenciji planetarnih istinskih zvijezda Ibrahimovića, Messija, Ronalda..., koji su nerijetko i imali temelje za takav način komunikacije. Jer to je za mladoga igrača najbrži put u sivilo. Vidović bi trebao ostati čvrsto na zemlji, ne tražiti i ne stvarati neprijatelje tamo gdje ih nema, nego čekati svoju priliku, iskoristiti je i govoriti na terenu.
A uzora za komunikaciju mogao bi potražiti znatno bliže, primjerice u skromnosti jednoga velikog igrača, koji je jednom rekao "nema većeg kluba od Dinama". U Mislavu Oršiću, koji nikad nije ni pomislio izjaviti nešto slično, iako je i sam bio meta kritika nakon lošijih igara. No do Oršićeva ranga, Vidović mora još "pojesti dosta žganaca". I samo o njemu ovisi hoće li u tome i uspjeti.