Dinamu je za bolji rezultat u Ligi prvaka nužna jedna promjena o kojoj gotovo nitko ne priča

Dojmovi o Dinamovom europskom hodu su relativno pozitivni, ali podosta je različitih polazišnih točki. Jesu li 4 boda, 25 milijuna eura i ispadanje iz Europe dovoljni za dojam konkurentnosti? Činjenično, upisani su svi gostujući porazi, a tek u Salzburgu realniji je dojam da se moglo više. Doma je svladan Chelsea, remiziralo se sa Salzburgom, a uvjerljivo izgubilo od Milana.

Najuvjerljivije zvuče činjenice o zaradi. Time je ostvaren glavni cilj Dinama (ulaz u LP), a i dopunski se profitiralo s još četiri dobro plaćena boda. Dinamu taj prihod nije egzistencijalno presudan, ali jest važan za procese euronapredovanja i potvrde domaće dominacije. Dakle, svatko može sebi odrediti vrijednosni okvir Dinamove eurosezone. Netko iz navijačkog kuta, drugi analitičkog, treći interesnog, četvrti iz kuta konzervativnosti da je uspjeh samo biti dio te lukrativne priče, itd…

Gotovo nitko stvari ne tretira pitanjem europeizacije mentaliteta. Podsjetimo se da je, po općem uvjerenju, Dinamo najbolje (europski) djelovao u dva segmenta dvije izgubljene utakmice. Bilo je to 15 minuta dominacije u završnici u Salzburgu i početnih 15 minuta zrelosti na Stamford Bridgeu, uz dojmljivih desetak minuta u drugom dijelu. Što je zajedničko tim fazama? Dinamo je napao, vrsnom kombinatorikom i poduzetnijim akcijama stvarao prilike. U tim fazama igre Modri su djelovali europskog mentaliteta, iako je ofenzivnija reakcija potaknuta imperativom spašavanja rezultata.

Što je europski mentalitet? Najžešći kritičar talijanskog mentaliteta, Arrigo Sacchi, kao izvor inferiornosti nekad u Europi dominantnih apeninskih klubova (njegov Milan je bio vrh!) kontinuirano navodi to što su ostali zarobljeni u mentalitetu destrukcije. U Europi koja diktira trendove (Engleska, Španjolska, Njemačka…) već dugo se taktički pristup bazira na inicijativi i ofenzivi. Takav je mentalitet u nacionalnom prvenstvu, tako se logično nastavlja u Europi. U Italiji prevladava trend čekanja pogreške suparnika i njeno kažnjavanje u kontranapadu. Englezi, Španjolci, pa Nijemci, Francuzi i drugi, prevladali su tu “zihericu”. Naravno da razlike u kvaliteti češće presude rezultat, nametnu nečiju dominaciju ili inferiornost. No, u mentalitetu su već davno procesuirali da od zatvorene obrane naposljetku nema (dugoročne) koristi. U Španjolskoj, primjerice, ama baš svaki klub kad dođe na Bernabeu, Camp Nou ili Metropolitano ima faze inicijative i stalnu želju napadanja. Koliko mogu. Porazi, bili i uvjerljivi temeljem razlike u kvaliteti, ne osnažuju tezu da se bolje braniti. U srazu s jačima poraz je uvijek realna opcija, ali mentalitet hrabrijeg pristupa donosi natjecateljsko napredovanje u srazu sa sebi ravnima i onim nešto boljim

Dinamo je igrao po domaćem mentalitetu da se treba zatvoriti i čekati kontru protiv jačih. Poklopi se rezultat jednom (Chelsea), ali na tome stane. Naposljetku, ispalo se iz Europe prije zime. Nije to prozivanje Dinama, trenera, igrača, naprotiv. Ovo je tema za promišljanje promjene mentaliteta jer Dinamo po kvaliteti kadra nije inferioran ovom Salzburgu. No, po mentalitetu je Red Bull bio za “koplje iznad”. Zato su uzeli tri boda više i tu su razliku naplatili baš Dinamu, te nastavljaju Euroligu.

Dinamo se etablirao kao stalni akter grupnih eurofaza. Da bi se tamo održao i napredovao, nužno treba europeizirati mentalitet. To znači težiti igri sa svakim, a ne samo s rejtingom slabijima. Ako su Hrvati etablirani kao tehnički viša razina, a fizički tek prosjek, onda bi bilo logičnije više razvijati kartu igre, a manje forsirati priču (i alibi) fizičke komponente. Nju treba podizati koliko se objektivno može, ali alati za nametanje igre su našim igračima ideja i tehnička potkovanost. Uostalom, to nam reprezentacija zorno oslikava s igračima koji u Europi igraju u drugom mentalitetu.

Dok nisu uvedeni mjerači, tvrdilo se da hrvatski igrači ne mogu trčati kao drugi europski. Sada je egzaktno potvrđeno da mogu. Zašto? Jer igraju u momčadima koje nametnu te ritmove i mora ih se pratiti ako žele biti dio istih. I pokazuje se da mogu, štoviše, naši su igrači i među boljim trkačima i izdržljivim igračima.

U Hrvatskoj bi trebalo još jučer primjenjivati i promicati one trenere koji mogu i žele razvijati mentalitet proaktivne igre za pobjedu. Klupski nogomet nam je u kvalitativnom padu, koliko god se površnošću impliciralo da je nikad bolji. Ziheraški pristupi, fokusirani na rezultat već od omladinskih kategorija, doprinose afirmaciji krivih mjerila vrijednosti, posljedično i na limite na višoj razini nogometa. Promjena mentaliteta pristupa igri može doprinijeti da se ta (tehnička) kvaliteta revitalizira i potom kontinuiranim procesom podiže na europske razine. Onako kako hrvatske igrače, koji imaju sreću dospjeti u europske klubove, tamo uče i nauče. I nama, posebno struci, ukazuju da se može...