Svašta je Marko Tolić (26) proživljavao proteklih dana i tjedana. Famozna promašena "panenka" u finalu Kupa s Olimpijom, koja je u konačnici slavila nad Mariborom 2:1 nakon produžetka, svakako nije bila tema o kojoj smo prvobitno željeli razgovarati, ali i sam ju je spomenuo u početku razgovora. Dva dana nakon tog finala, Tolić je postao otac! Praktički je s travnjaka išao u bolnicu, ispriku klubu i navijačima slagao je ispred iste.
Kritike, kaos i agonija. Nezasluženo (!), jer ovaj 26-godišnjak odradio je sjajnu sezonu na posudbi iz Dinama, s 11 golova i 15 asistencija u svim natjecanjima.
Bogatiji za iskustvo i školu
- Bio sam na utakmici kada je Dinamo osigurao Ligu prvaka protiv Bodo/Glimta, išli smo na feštu, a dva dana kasnije stigao sam u Maribor. Iz delirija na sprovod. Ovdje je bilo krizno stanje kakvo nisam doživio čak i kad sam se u Lučkom borio za opstanak. Trebalo mi je mjesto gdje ću se podsjetiti na stare dane i uživati u nogometu. Zadovoljan sam zbog napretka u igri, dobio sam minute kojima sam težio i osjećam porast samopouzdanja. Mislim da sam u napadačkoj trećini pokazao raskoš i da su ljudi to prepoznali. Maribor se ispostavio kao pun pogodak. Više mi nije čudno kada sam umoran od utakmica, ha-ha. Jedino nedostaje trofej da bismo mogli ocijeniti godinu čistom peticom.
Nije bilo potrebno ništa ni pitati, pričljivi i dobro raspoloženi Tolić sam je nastavio i podrobno objasnio dobro nam poznati trenutak.
- A u Kupu se dogodilo to što već jest. Ta jedna loša, glupa odluka nas je koštala. Svaki dan se ulovim proživljavajući taj trenutak i ne mogu si osvijestiti da se stvarno dogodio. Iz nekog meni nepoznatog razloga valjda je tako moralo biti, to je jedino objašnjenje koje mi ostaje. Izaći ću bogatiji za jedno iskustvo i školu, najteže se kasnije vratiti u ritam. Meni je to bila četvrta ili peta "panenka" koju sam izveo u karijeri. Ne gledam na to posprdno. Djeluje nonšalantno, neću to osporavati. Mislio sam da vratar koji je vruć i koji je već skrivio kazneni udarac neće ostati na sredini. Djelovalo je najlogičnije, ispalo najgore moguće, a najviše mi je žao suigrača, stožera i ljudi koji vole Maribor. Kup je trebao biti vrhunac.
Ispričali ste se, stoga vam ne želim kontrirati, ali nije li svaki kazneni udarac na neki način kocka? Da je scenarij bio malo drukčiji, i danas bi se o vama pričalo kao o junaku.
- Žao mi je što ljudi zaboravljaju druge stvari, ali svjestan sam da je nogomet takav i da možda neki više vole negativu od pozitive. Jasno mi je da će ljudi uvijek imati svoje mišljenje, nekome se može svidjeti, nekome ne.
Stepenica više
Vratimo se sretnijim temama, ipak je i vaša sezona takva. Kako ste ju doživjeli?
- Vidite i sami, Maribor je predivan grad s predivnim stadionom, ujedno i sjajna sredina za razvoj igrača. Drago mi je da sam im pomogao da se primaknu vrhu. Ono što svaki igrač želi je stepenica više, napredak u karijeri, a ja vjerujem da će doći. Ako ne dođe u Dinamu, Maribor je opcija, kao što postoje i neke druge. Donijet ću odluku koja je najbolja za mene. Ove sezone puno smo pričali o sucima, to je jedna od mrlja koja će mi ostati u sjećanju na slovenski nogomet. Mislim da prvi put u karijeri spominjem suđenje. Mogli bismo napraviti video uradak od pet-šest minuta o odlukama koje su nestvarne. I za nas i protiv nas. To je dio u kojem mogu napredovati. OK, i suci su ljudi i rade greške, kao što sam i ja napravio, ali ne sviđa mi se što nema isprike onda kada se očekuje.
U Dinamu vas čekaju nešto drugačija lica od onih koja su vas pozdravila u kolovozu. Jeste li ovdje stekli dovoljno iskustva da se probijete u momčad?
- Sigurno da u Dinamu neću imati prostora koliko ovdje imam. U planu je da se vratim na pripreme, ali još uvijek nije sto posto dogovoreno. Svi znaju što je moja prva želja. Svjestan sam da postoje mnogi faktori koji utječu na situaciju i da, mnogo je novih lica i mladih igrača. Dolazio sam gledati Dinamo onoliko koliko sam mogao. I baš sam u svlačionici ostao zatečen, dosta igrača ne poznajem, bilo je malo čudno. Dolazi novi Dinamo i nova energija, ide im dobro i drago mi je zbog toga. Utakmica sa Šibenikom za mene je bila rapsodija nogometa, kao City protiv Reala, uživao sam gledajući Dinamo i moj cilj je izboriti se za mjesto u momčadi, a to ovisi i o meni i ljudima u klubu.
Na vašoj poziciji ofenzivnog veznjaka konkurencija je iznimno jaka, u prvom redu tu je Martin Baturina. Što mislite, kako bi izgledala ta borba za poziciju?
- Martin i ja smo dobri prijatelji, uvijek smo se zezali da smo konkurencija. To je zdrava konkurencija, bilo bi suludo da ga gledam drukčije zbog toga. On je još uvijek dijete, gledam ga kao mlađeg brata, treba mu puno razgovora i pažnje. Pomažem koliko mogu, iako je to možda nezahvalno reći kad uzmemo u obzir sve što već sad radi u Dinamu. Uvijek smo tu jedan za drugog, bio to razgovor, nogometne teme, pozicijske ili tehničko-taktičke stvari. Tko god me pita za njega, kažemo da je mali Messi - kaže Tolić, pa zaokružuje sretnu Dinamovu priču:
- Za Baturinu je jako važno da skuplja statistiku, golove i asistencije. Tako mu raste samopouzdanje, pronalazi bolja mjesta u protivničkim obranama i lakše dolazi u situacije koje su povoljne za njega i cijelu ekipu.Uživam gledati kako rastu mlađi igrači Dinama, naravno da sam njihov navijač i kada ne igram. Šutalo, Ivanušec, Baturina… Iz sezone u sezonu dižu se na viši nivo, postaju nositelji, pred njima je svjetla budućnost.