Bilo je ljeto 2020. Pandemija je marširala, nogomet se uglavnom nije igrao ili se tek pokušavao osoviti na noge, a Dinamo je bio u raskoraku. Šokantan razlaz s Nenadom Bjelicom i smanjenje ugovora igračima pojačali su nervozu i neizvjesnost, nekoliko igrača bilo je u fazi mogućeg i izvjesnog odlaska iz Maksimira. Klupu je preuzeo Igor Jovićević, a uoči nastavka prvenstva, okupio je gotovo sve što vrijedi u Maksimiru sa željom da napravi selekciju i krene u svoju trenersku eru s oko 25 igrača.
Među igračima koji su bili na tom skupu bio je i Bartol Franjić. Tada 20-godišnjak s važnom ulogom u uspjehu juniorske momčadi u Ligi prvaka, ali i igrač oko kojega se tada mnogi nisu mogli dogovoriti koja mu je prava pozicija. Je li stoper ili zadnji vezni, gdje je potrebniji i gdje može napraviti bolju karijeru? U tim premišljanjima, Franjić je, zapravo, ispao s tog skraćenog popisa. Odnosno, bio je 'na granici'. Između onih koji nastavljaju s prvom momčadi i Jovićevićem i onih koji se vraćaju u Dinamo II (koji tada zbog pandemije nije igrao) ili u neki drugi dio Dinamova sustava. Na toj listi, koju je uz pomoć sportskog direktora Zorana Mamića tada složio Jovićević.
Franjić je bio u rubrici 'vidjet ćemo'. Jedni idu 'gore', drugi ostaju 'dolje', Franjić je bio - tu negdje. Trenutno nema mjesta u prvoj momčadi - pogotovo kad se okrenula priča oko Theophilea pa je ipak potpisao novi ugovor - a prerastao je B momčad i juniore. Nekoliko je dana trajalo Franjićevo iščekivanje, ali, ipak su ga odlučili priključiti Jovićeviću. I nakon dvije godine, odlazi Franjić u Wolfsburg kao jedan od najboljih Dinamovih poslova.
Prema našim informacijama Dinamo će za Franjića od Wolfsburga dobiti oko sedam, po nekim izvorima čak i 7,5 milijuna eura plus dobar postotak (15 posto) od budućeg transfera. Financijski taj transfer ne spada u kategoriju najvećih i najizdašnijih, ali zbog tog Franjićevog puta u Dinamu, zbog činjenice da je malo nedostajalo da se izgubi u maksimirskim rošadama, ovo je uistinu odličan posao. Jer, od tog trenutka kad su u modrim kancelarijama odlučili da više neće čekati 'bolje dane' već će Franjića odmah gurnuti u prvu momčad ta je priča krenula u sasvim drugom smjeru.
Franjić je dobio povjerenje prvo Jovićevića, potom i Zorana Mamića, koji ga je gurnuo u vatru u Moskvi u utakmici protiv CSKA-a. Igrao je Franjić u veznom redu, bavio se Nikolom Vlašićem. I kad je svoj posao odradio vrlo dobro, više nitko u njega nije sumnjao, Franjić, onaj isti Franjić koji je par mjeseci ranije 'klackao' između prve i druge momčadi, položio je test. Sad je postalo jasno da se na njega može računati, no, ostao je isti problem. Što će igrati, koju poziciju, gdje ga 'gurati'? Dinamo je, jednostavno, na svim mjestima bio odlično pokriven, a Franjić nigdje nije bio uvjerljivo najbolja opcija. Theophile i Lauritsen bili su stoperski tandem, Gvardiol je skupljao bonuse i minute na lijevom boku, Jakić se, uz Ademija, Majera i Ivanušeca nametnuo u veznom redu.
Kod Jovićevića i Mamića bio je Franjić veznjak, skupljao je minute i utakmice, ali kod Krznara je prebačen na lijevi bok. Vidjelo se da to nije pozicija na kojoj se osjeća najbolje, iako je jednu od najboljih utakmica u kojoj je bio i strijelac, odigrao baš kao bočni. Protiv Legije u Varšavi. Ali, Franjić je postao ono što igrači, zapravo, ne vole biti. Polivalentni, rješenje za svaku poziciju. Gdje ga god staviš je OK, ali tamo gdje najviše može pokazati, ne igra. Otišao je Krznar, stigao Kopić, a Franjić je u sustavu s trojicom u zadnjoj liniji postao stoper. Samo je jednom u više od godinu dana igrao na toj svojoj, pravoj poziciji, protiv West Hama u Zagrebu, Dinamo je izgubio, a Krznar ga je ubrzo vratio na staro mjesto, na lijevu stranu. Do Kopićeva dolaska.
Zbog svega toga malotko je očekivao da će Franjić ovoga ljeta napraviti takav transfer, pogotovo kao zadnji vezni, činilo se da tek sad treba napraviti taj konačan iskorak u Dinamu, profilirati se (prije kao stoper nego veznjak) i možda dogodine otići. No, Niko Kovač ga poznaje i prepoznaje, odabrao je baš njega, Wolfsburg će platiti dobru odštetu i dobiti veznog igrača. Kojemu je polivalentnost na kraju ipak plus, a ne nedostatak. Dinamo, dakle, ostaje bez igrača kojega je 'izgurao' u svom stilu. Proizveo ga u školi, stao iza njega u krucijalnom trenutku karijere, a onda ga prodao za fini iznos, sedam, ili 7,5 milijuna eura. Pritom ni na jednoj poziciji, upravo zbog te Franjićeve polivalentosti, nije izgubio nenadoknadivog igrača, a tim je transferom već vratio ono što je uložio u dolaske Boškha Šutala i Roberta Ljubičića (oko 6,5 milijuna eura). Sad može razmišljati hoće li dovesti još jednog stopera, ili će se fokusirati samo na pojačanja u ofenzivnom dijelu momčadi. Prijelazni rok u Maksimiru krenuo je iznad svih očekivanja.