Atmosfera je bila "nabrijana", ultrasi koji su na ogradu stavili fotografiju ubijenog Michalisa Katsourisa i koji su pozivali da se igra za njegovu čast, okupili su se u gotovo kompletnom broju već sat i pol prije početka susreta, pjevali su, vikali, dobro je za igrače Dinama što ne razumiju grčki jezik, barem većina njih jer nisu ni znali što čuju. Buka je parala uši, koliko li je to bilo decibela...
Ali, Dinamo je ipak bio prvenstveno sportski protivnik, kao takav je dočekan, a ne toliko kao neprijatelj. S obzirom na sve što se događalo, na sav bijes koji je bio odašiljan od AEK-ovaca prema hrvatskom prvaku od trenutka ubojstva Michalisa sve do utakmice u Zagrebu, mislili smo, baš kao i u Dinamu, da će biti dočekani kao najmrskiji ljudi na svijetu, no nije bilo tako. Iako je navijanje bilo "pakleno". Opet, ne s toliko ljutnje kao što bi bilo da se igralo ranije nakon tragičnog događaja. Utjecaj je imala i utakmica u Zagrebu.
Cijeli stadion pljeskao je Michalisu, a izvijestili su i transparent:
"Voljeli bismo da su svi kao ti, Michalis", te poruku "AEK je uz Michalisa Katsourisa".
Svi su ultrasi bili u crnim dresovima, s uvredama su se obrušili na Gate 13, navijače Panathinaikosa i policiju, koje smatraju organizatorima napada, te onima koji ga nisu spriječili i oni su im glavne mete.
Sedamnaest minuta prije početka utakmice prigušena su svjetla na stadionu, svi igrači došli su do fotografije Michalisa i položili cvijeće, a na semaforu su prikazivane poruke iz okolice stadiona gdje je iskrvario. No, nije sve bilo samo pjesma i navijanje, mogli smo čuti i jaku eksploziju na tribini ultrasa.
Dakako, koliko god navijači imali svoju priču, na ukupno ozračje u pravilu utječe rezultat, tako je bilo i ovaj put. Razvoj događaja determinirao je atmosferu na stadionu. AEK je apelirao na svoje pristalice da bodre ekipu sportski bojeći se kazni.
Na utakmicu je stigla omanja Dinamova delegacija, koju su predvodili predsjednik Mirko Barišić i predsjednica Uprave Vlatka Peras.