Haris Škoro jedna je od zvijezda ulcinjskog Mundijala prijateljstva, festivala koji je ovih dana okupio nogometne ikone iz 70-ih i 80-ih godina. U svoje vrijeme plemenita igračka sorta, jedan od onih koji su drukčije udarali loptu, sa Zagrebom se volio jednu godinu, ali je ostao u dragom sjećanju Dinamovim navijačima. Razgovarali smo nakon projekcija dva filma Ivana Živkovića o Ćiri Blaževiću.
Kako vam se sviđaju filmovi?
- Izuzetni su. Dva različita filma, prvi je jako emotivan, a drugi Ćiru pokazuje u njegovu pravom nogometnom svjetlu. Kako komunicira s ljudima, kako se ponaša pred utakmicu. Jako dobar uvid u njegov život.
Koji vam se više svidio?
- Sviđaju mi se oba. U prvom filmu (epizoda serijala Varoški Amarkord, nap.n.) Ćiro osjeća da odlazi, film je sjetan i tužan, Ćiro pokazuje puno emocija, zna da se bliži kraj, ali se ne miri s njim i ne želi se ispovjediti. Ovaj drugi film je zanimljiviji iz sportskog rakursa jer pokazuje Ćiru u elementu. Pred utakmicu on je imao svoj način, vidjeli ste tu posebnu interakciju s publikom, s onima koji ga traže i vole. Ja znam kako se odnosio prema igračima. Uvijek vedra i komunikativna osoba, šaljivdžija i zajebant.
Upravo vas je Ćiro doveo u Dinamo zadnjeg dana onog ludog prijelaznog roka 1987. godine. Kako se to odigralo?
- On je baš inzistirao da dođem u Dinamo, i na kraju sam zapravo zbog njega i došao. Rekao sam neke stvari nakon projekcije filma, ali imam milijun anegdota s njim. Kad mi je dolazio u kuću s novcem, izvukao je iz vrećice tri snopa novčanica, na svakom svežnju ime jedno od njegovo troje djece. "Evo, svojoj djeci otimam od usta da te dovedem", govorio je. U vrijeme tog transfera moj je otac bio teško bolestan, imao je rak pluća. Nazvao sam Ćiru i rekao "tata, moj je otac teško bolestan", a on je odgovorio "sine, šaljem ti avionske karte i organiziram liječnike". Zagreb je tada imao najbolju plućnu bolnicu u bivšoj Jugoslaviji. Ćiro je zaista sve organizirao, oca su pregledali najbolji liječnici. I ne samo to, nego je Ćiro poslije svaki dan išao u bolnicu da ga brije i odnese mu novine. Kad bih išao u posjet, moj je otac govorio "Ćiro Blažević je najbolji čovjek na svijetu". Nažalost, zakasnili smo s pregledima, otac je već bio na kraju, i umro je nakon nekoliko mjeseci. Ljudski me zadužio i više ga nisam mogao odbiti.
Okej, ali i novac je bio dobar, zar ne?
- Svakako, iako morate znati da sam ja u tom trenutku mogao birati. Imao sam otvorene pozive Zvezde, Partizana i Hajduka. I svi su nudili otprilike isti novac. Iz Zvezde su poručili - dođi kod nas, dobit ćeš sve što ti nude u Dinamu. Ali meni na kraju nije žao što sam donio ovakvu odluku, jer u Zagrebu sam proveo sjajnu godinu. Igrali smo odlično, uživao sam, fenomenalno su me prihvatili i suigrači i publika.
Tih dana Cibona je bila popularnija u gradu?
- Dražen Petrović mi je bio prvi susjed, često smo se susretali na Trešnjevci... Nismo se mi u Dinamu mogli požaliti na podršku. Imali smo "tonu" navijača na utakmicama, momčad je bila vrlo dobra. Završili smo sezonu na trećem mjestu, perfektno mi je bilo u Zagrebu.
Škoru pamtimo po jednom "sombreru" preko Ilije Najdoskog, koji je začinio golom za 1-0 pobjedu protiv Zvezde.
- Da. Imao sam neki sitan nesporazum s Ćirom uoči te utakmice, ali nakon derbija me zagrlio i rekao "sine, ti si najbolji igrač u Europi". Meni je Dinamo došao super, kao odskočna daska za ozbiljniji nogomet. Koliko god smo mi u Želji imali dobru momčad, ipak je to druga dimenzija. Dinamo je najveći hrvatski klub, veći klub i grad, ozbiljnija priča.
Kada spominjete Željezničar, pred očima se zavrti slika Ivice Osima u agoniji nakon one eliminacije protiv Videotona u polufinalu Kupa Uefe. Kako je to izgledalo na terenu?
- To je bio šok za sve. Tek smo puno godina kasnije shvatili da je to bila utakmica naših karijera. Tad smo bili mladi, utakmici smo pristupili kao i svakoj drugoj, kao da igramo protiv Osijeka. Mlad si, sve se brzo odvija. Danas smo svjesni da je to zaista bila mala tragedija, jer mi smo ispali od slabijeg suparnika. Izgubili smo priliku igrati finale s Realom iz Madrida za koji su nastupali Sanchez, Camacho, Michel, Butragueño... Imali smo jako dobru i uigranu momčad, odlične individualce, mislim da bismo ih pobijedili na Grbavici.
Zašto ste se u Maksimiru zadržali samo jednu sezonu?
- Zato što je baš tada pao onaj zakon koji je igračima dopuštao odlazak u inozemstvo nakon napunjenih 28 godina. Ja sam tada imao 26, došla je izvrsna ponuda Torina, i ja sam među prvima konzumirao tu prednost. Igračima se u međuvremenu produžio rok trajanja, više nije rijetkost da igraju do 35. ili 36. godine, ali u naše vrijeme držalo se da u kasnim dvadesetima potpisuješ posljednji veliki ugovor, tako da sam zatražio transfer čim je stigla ponuda.
Je li Dinamo dobro zaradio na tom poslu?
- Je, jako dobro za ono vrijeme. Transfer je iznosio 1,2 milijuna dolara. I ja sam dobro zaradio, svi smo bili zadovoljni tim poslom. Da sam imao 23, ne bi mi se žurilo, ostao bih još sezonu ili dvije.
U to vrijeme Serie A je figurirala kao nogometni NBA. Vjerojatno je i taj detalj utjecao na priču?
- Tako je. Italija je baš bila top europskog nogometa, možda i više nego što je to danas Premier liga. Imali ste Inter s Matthäusom, Brehmeom, Klinsmannom, Bergomijem. Milan s trojicom Nizozemaca plus Baresi, Ancelotti, Costacurta. Napoli s Maradonom, Carecom, Alemaom. U Romi je bio Rudi Völler, u Fiorentini su bili Dunga i Baggio. Svaku je utakmicu pratilo 50-60 tisuća gledatelja, a zemlja je bila luda za nogometom.
Kakva su bila vaša iskustva?
- Odlična. U Italiji je nogometaš i inače "zaštićeno govedo", odlično zarađuje, uživa u ugodnom životu. Bile su to tri prekrasne godine. Poslije se pojavila Švicarska, lakša liga, manji pritisak i prilika da zaradim još poneki "dinar".
Igrali ste protiv Maradone. Je li on najveći igrač u povijesti?
- Dva najbolja su bez konkurencije Maradona i Messi. Oni su vrlo slični i građom, senzacionalni tehničari koji s loptom čine čuda. Messi je dao više golova, ali nikada nije bio vođa momčadi kao što je to bio Maradona. I premda ga ljudi vole, Messi nije obožavan kao Maradona. On je bio doslovce božanstvo, hipnotizirao je 70 tisuća navijača u Napoliju, tako da su od prve do zadnje minute pjevali samo njemu. Zato biram Maradonu.
U reprezentaciji ste ostali igrač iz sjene, iako je za kormilom bio Ivica Osim, s kojim ste surađivali u Želji?
- Bio sam na popisu za SP 1990, imate me na onim Paninijevim sličicama, ali nisam stigao do Italije. Uoči prvenstva imao sam mali verbalni duel s Osimom uoči prijateljske utakmice u Irskoj. Mislim da mi je on to zamjerio te kako je to razlog što sam ispao s popisa. Da sam nekoliko puta prešutio umjesto što sam reagirao, vjerujem da bih igrao, ali prošlo je toliko godina, i ne žalim zbog toga.
Kako tumačite uzlet Hrvatske nakon raspada Jugoslavije. Imamo tri medalje sa svjetskih prvenstava, dok ostale zemlje u regiji nisu niti blizu "vatrenima".
- Hrvatska nije samo regionalno, nego svjetsko čudo. Kao objektivno mala zemlja s četiri milijuna stanovnika, Hrvatska godinama parira velesilama s velikom tradicijom, to je zaista fenomen. Hrvati imaju talent za sport, pogotovo za nogomet, a osim toga, hrvatski igrači daju bitno više utakmicama reprezentacije nego u Srbiji ili BiH. S većim motivom igraju pod nacionalnom zastavom. A sretna je okolnost da su se nadopunjavale generacije talentiranih igrača, ona momčad sa Šukerom i Bobanom dobila je jednako kvalitetne nasljednike. Hrvatska stalno napreduje.
Gdje zapinje BiH?
- Nema kvalitete. Imamo Džeku, ali on ima već 37 godina, a u toj dobi igrač ne može biti budućnost jedne momčadi. Neću reći da su igrači mediokriteti, ali stvar je očita. Ako gubiš dvaput od Luksemburga, sve je jasno. One prilike koje su imali Ćiro protiv Portugala i Baka Slišković protiv Belgije, to je bilo najbliže velikom rezultatu, jer momčad je bila vrlo dobra. Nije lako složiti ozbiljnu momčad. Manchester United svakog ljeta potroši na pojačanja 300 milijuna eura, pa mu svejedno godinama ne ide.
Najbolji igrač s ovih prostora?
- Teško mi je uspoređivati. Za mene je Safet Sušić bio uvjerljivo najbolji igrač u bivšoj Jugoslaviji, ali Luka Modrić je nadmašio sve. Nitko nema takav kontinuitet, nitko ne traje toliko na vrhunskoj razini. Nije isto biti najbolji u Realu ili Athleticu iz Bilbaa. Kapa do poda.
Na klupskoj razini čiji nogomet preferirate?
- Guardiolin sam fan. Manchester City je momčad koju rado gledam. Barcelona me ove sezone razočarala, iako cijenim Xavija, koji je bio veliki igrač, vjerujem da će u nastavku sezone stvoriti igru. Real Madrid u Ancelottiju ima inteligentnog znalca, koji stvar drži na okupu, ali Real sve teže prati Cityjevu razinu.