Nakon poraza u derbiju od Hajduka, i dva debakla od Bayerna i Slavena Belupa, logično jest da se najviše govorilo o trenerima. Sergej Jakirović je platio glavom nakon blamaže u Allianz Areni, a niti kriv niti dužan stradao je njegov dosadašnji pomoćnik Sandro Perković u Koprivnici. Na kraju, sve je to logično, kad se dogode porazi, onda su uvijek krivci treneri. I nikada neće biti drukčije, oni su odgovorni za ono što momčad pokazuje na terenu. Igrači su tu uvijek zaštićeni kao rijetke vrste.
Međutim, mogu li neposredni proizvođači uvijek biti abolirani? Kad pišemo o utakmici u Koprivnici, u nekim trenucima je izgledalo kao da neki Dinamovi nogometaši “tankiraju”, kao da im se uopće ne igra protiv Farmaceuta. Poznajemo dugo nogometaše u plavom dresu, znamo da to nije istina, ali zaista je ponekad tako djelovalo. Imao je Perković, “trener za jedan dan” i nesreću, na raspolaganju nije imao Petra Sučića i Theophilea zbog bolesti, te Arijana Ademija zbog ozljede. Baš tri karakterna igrača, dečke koji su u stanju proliti krv, znoj i suze na terenu. Ali što je bilo s ostalima?
Nakon drugog gola u Koprivnici, Dinamo se jednostavno raspao poput lubenice koja tresne o pod. Je li vas to podsjetilo na nešto? Isti takav raspad se dogodio i u Allianz Areni nakon što je Bayern zabio za 4:2. To je jednostavno nedopustivo.
Teško da pamtimo takva dva blackouta kad su Modri u pitanju. Najsvježije nam sjećanje prodire do onog poraza 1:7 od Lyona u Ligi prvaka. Gubio je Dinamo utakmice, bilo je i teških poraza i posrtanja, ali takvi raspadi momčadi se nisu događali. Upravo zbog takvog raspada sustava u posljednje dvije utakmice “poginuli” su treneri, Jakirović i Perković.
Dinamo može gubiti utakmice, ali ne smije gubiti obraz
Ponavljamo, naravno da su treneri odgovorni, oni potpisuju izgled momčadi, ali u datim trenucima ne mogu ništa napraviti ako igrači jednostavno prestanu trčati, ako stoje daleko od igrača, ako zaborave obaveznu igru. Budite sigurni da ni Jakirović niti Perković nisu utakmice s Bayernom i Slavenom Belupo pripremali tako da igračima “zabrane” igrati, boriti se, iskazati trud...
Mnogi igrači Dinama moraju se mijenjati. Izgleda da ne razumiju u kakvom klubu igraju i za kakav klub igraju. I čiji grb na dresu nose. Dinamo može gubiti utakmice, ali ne smije gubiti obraz. A u ove dvije posljednje utakmice ga je izgubio. Gubljenje obraza ipak ide na dušu igračima.
Dolazimo li ovim zaključkom do druge teme? One o velikom broju stranaca u momčadi? Mogu li ti dečki osjetiti što znači igranje za plavi klub? Ili su u Maksimir došli, čast izuzecima poput Theophilea, Hoxhe pa i Bernauera, došli samo pokupiti novac i tražiti katapult za neke druge destinacije? Jer ako ste pozorno pratili, u Koprivnici su recimo, najviše kad se radi o energiji i želji, nudili Petković, Ristovski, Baturina, Stojković, Pjaca, Kulenović, Nevistić... U globalu nisu igrački ponudili mnogo više od stranaca, i oni su dali svoj obol raspadu momčadi, ali barem im je govor tijela bio drukčiji u nekim trenucima.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....