Opet se čini da je stala priča oko izgradnje stadiona u Maksimiru. Kao po, uvijek istom, scenariju, pojavi se neka iskra koja pokrene stvar s mrtve točke i izgleda kao da je to sad “to”. A onda opet sve utihne i tako već 20-ak godina.
Ovog puta krenuli su konkretni razgovori gradonačelnika Tomislava Tomaševića i Dinamove Uprave, složili su se oko nekih stvari, prije svega, Grad je otvorenih ruku prihvatio Dinamovu ideju da klub sam gradi stadion, da iz gradskog proračuna ne ode niti jedna kuna. Ali, u zadnje vrijeme opet ništa, opet “bonaca”, mnogi su nas zadnjih dana pitali što se sad događa, zar će gradnju Maksimira opet progutati vrijeme?
Rad u tišini
Po onome što smo čuli s više strana, projekt i plan gradnje Dinamova stadiona nije stao, radi se u tišini, ali postoje problemi, koji se trebaju riješiti prije samog početka gradnje. Naime, upravo zato što su sve strane zagrebale malo dublje nego dosad i počele rješavati slučaj, naišle su na neke nove momente, primjerice, pitanje vlasništva nekih parcela na kojima se nalazi stadion. Između ostaloga, navodno postoji i neki dokument kojim se svojedobno tvrdilo da dio zemljišta pripada Crkvi i da se treba vratiti u njezino vlasništvo.
Otkad datira taj “papir”, ne znamo, ali nije do jučer, a to je samo još jedan dokaz koliko se, zapravo, “ozbiljno” u proteklih 20-ak godina pristupalo dovršetku stadiona. Nabacivale su se ideje, svote, makete, idejni projekti, rokovi..., a nitko nije provjerio niti postoje li kakvi problemi oko “papira”, treba li riješiti kakve predradnje da bi sve bilo čisto i formalno-pravno valjano. Tko zna tko je taj, možda još i koji dokument strpao u neku ladicu i zašto, ali, eto, problemi postoji.
Nešto se kreće
Iako, upućeni izvori također tvrde, da postoje i naznake kako Crkva neće raditi probleme, da će izići ususret konačnom dovršetku stadiona. Ali, možda to nije jedini takav dokument, možda postoje još neke nejasnoće u zemljišnim knjigama, a dok sve ne bude crno na bijelo, niti Grad može Dinamu dati pravo na građenje stadiona, niti koncesiju, niti će bilo koji ulagač pristati na investiciju. A to opet produljuje čitav proces. Stvarno je nevjerojatno koliko se malo napravilo u proteklih 20 godina, ajde, da je barem riješen ovaj, birokratski dio, ispada da je gradnja tribina, terena i ostale stadionske infrastrukture, zapravo, najjednostavniji dio posla.
Oni, pak, koji se razumiju u trenutni odnos snaga u gradskoj politici kažu nam da unutar vladajuće koalicije postoji i dalje nesuglasje oko izgradnje stadiona, da neke političke inzistiraju da se gradonačelnik drži predizbornih rečenica i nastavi novi Maksimir uvjetovati demokratizacijom procesa izbora Dinamova vodstva. I da te nesuglasice treba prebroditi prije nego se ide pred Gradsku skupštinu, da iz njih ne bi nastali ozbiljnija politička razilaženja.
Međutim, ipak je sve više onih koji shvaćaju da dovršetak Maksimira nije više samo političko, već sve više i civilizacijsko, ali i ekonomsko (riječ je o gradskoj infrastrukturi, koju Grad i mora održavati) pitanje i da unatoč svim prijeporima, preprekama, “zaboravljenim papirima” treba pronaći konačno rješenje. Nešto se, očito, ipak kreće, iako se rezultati još ne vide...