Sergej Jakirović, eto, nije preživio minhensku blamažu. Stolac mu se zatresao već nakon poraza protiv Hajduka, iako su iz Maksimira nakon tog crnog petka 13. stizali tonovi da "nema mjesta panici", te da je trenerova pozicija "sigurnija od sefa u švicarskoj banci". No, u te prognoze nije bio ukalkuliran sramotni poraz protiv Bayerna, koji je nagnao klupsko vodstvo na reakciju i Jakirovićevu smjenu. A ta je reakcija bila suprotna nekim postulatima kojih se sadašnji Dinamov predsjednik, Velimir Zajec, inače pridržavao u svojoj karijeri.
Godine lete, pa tako pamtimo i Zajecov prvi mandat u Dinamu, krajem 80-ih godina. Njegov uvjerljivo i neprijeporno najbolji mandat u Maksimirskoj 128, kad je, kao sportski direktor, stvorio momčad sposobnu za juriš na naslov (doveo je Šukera, Mladenovića, Škrinjara, Lipovca..., pa nadarene "klince" Cvitanovića, Turkovića i Gašpara), s tada mladim i ambicioznim trenerom Josipom Kužeom. I tijekom svih ovih godina često smo razgovarali sa Zajecom, uvijek je isticao rečenicu:
- Najlakše je smijeniti trenera. Ali, ne smiješ ga mijenjati nemaš li rješenje, nisi li izabrao onoga tko će ga zamijeniti – bio je logični Zajecov postulat.
Kojega je sad, u zacijelo svom posljednjem mandatu u Dinamu, prekršio. Jer, očito je da u Maksimiru nisu ni blizu konačnog rješenja, budući da su u priopćenju o Jakirovićevoj smjeni naveli kako je otvorena opcija da Sandro Perković, Dinamov "vojnik" i čovjek za sva vremena (bio je pomoćnik četvorici trenera – Kopiću, Čačiću, Bišćanu i Jakiroviću), vodi momčad u sljedeće tri domaće utakmice.
Smjena trenera nije nikakva šok-terapija (posebno kad ga, makar i privremeno, zamijeni njegov pomoćnik), nego posve normalna situacija u nogometu. Jer, igrače ne možeš zamijeniti i smijeniti, klupska Uprava nikad, ali baš nikad nije sama sebe smijenila, pa je posve logično da ceh lošim igrama i rezultatima uvijek plaća trener. Gdjekad, kao nedavno u Hajduku, prvi "odleti" sportski direktor. Zato su treneri tako dobro plaćeni i za utjehu im nakon "cipele" ostaje pogled na lijepo popunjen bankovni račun.
A što je dovelo do Jakirovićeva odlaska? Prije samo tjedan dana, do derbija s Hajdukom, Maksimir je bio mjesto prepuno idile, činilo se da sunce iznad Maksimira nikad ne zalazi. Međutim, kako se u nogometu stvari okrenu preko noći, to se po tko zna koji put dogodilo i Dinamu. Livaja je načeo maksimirsku romantiku, a Kane i društvo nemilosrdno su je i brutalno zgužvali i otvorili novu stranicu klupske surove stvarnosti. Na koju nitko nije bio pripremljen.
A trebao je biti. Jer, Hajduk i Bayern bili su samo posljedica nekih negativnih pojava, poglavito pada forme većine igrača, koje su se javile znatno ranije. Primjerice, nakon domaće 3:0 pobjede protiv Qarabaga, moralo se u Maksimiru hladno i duboko analizirati sve što se događalo na toj utakmici. I zaključiti kako se takve utakmice događaju jednom u deset godina, kad patiš više od sat vremena, a na kraju pobijediš s nestvarnih 3:0, iako je suparnik bio osjetno bolji, imao je niz prigoda i samo zahvaljujući izvrsnom vrataru Nevistiću, raspoloženom strijelcu Kulenoviću i poljupcima sreće, Dinamo je ostvario čudesno uvjerljivu pobjedu.
Međutim, izostala je objektivna analiza, a 2:0 pobjeda na uzvratu u Bakuu, kad je Dinamo znao mirno sačuvati visoku, rezultatsku i psihološku, prednost iz Zagreba (Qarabag na uzvratu nije igrački briljirao kao na Maksimiru) i plasirao se u toliko željenu i bogatu Ligu prvaka, samo je učvrstila samozadovoljstvo u klubu. Koje nije bilo poremećeno ni nakon mršavog remija u Rijeci, iako je već tada bio zadnji trenutak da zazvoni zvono na uzbunu. Jer, bilo je očito da su ključni igrači izvan forme, da ne daju ono što se od njih očekuje i da Dinamo ne izgleda dobro na terenu.
Trebalo je nešto mijenjati (ne trenera), ali uslijedila je dvotjedna prvenstvena stanka i problemi su gurnuti pod tepih. A kako se ni jedna teškoća nikad nije riješila sama od sebe, tako je već prva sljedeća utakmica, s Hajdukom u Zagrebu, pokazala gomilu Dinamovih slabosti uvjetovanih lošim izdanjima velikog broja igrača. To je, uostalom, kao glavni razlog poraza u derbiju naveo i Jakirović odmah nakon utakmice...
- Imali smo previše neraspoloženih igrača...
Ali, za igrače i sastav zadužen je – trener! I on je bio taj koji je morao prije derbija uočiti neke stvari i mijenjati ih. Možda ih je i uočio, ali bile su mu "zavezane ruke", sam ih je sebi "zavezao". Prije dva mjeseca napisali smo tekst u kojem smo ukazali na previše kompromisa u sastavljanju momčadi, s kojima se sad već bivši trener Plavih sudarao. I ti su ga kompromisi na kraju stajali i posla.
Jer, taj su mu posao proljetos sačuvali "senatori" (Ristovski, Theophile, Ademi, Mišić i Petković) i to im Jakirović nikad nije zaboravio. Pa su gotovo svi (osim Ademija) imali zacementirano mjesto u momčadi, neovisno o tome u kakvoj su formi. I bio je to jedan začarani krug, iz kojeg Jakirović jednostavno nije mogao izaći, držeći se čvrsto svoje zahvalnosti "senatorima" za lanjsku sezonu.
A nogomet ne priznaje prošlost, ni povijest, ma koliko uspješna bila. Svakoga je tjedna novi izazov, novo iskušenje i dokazivanje. Uostalom, ova je Dinamova situacija najbolji primjer za to. Do prošloga petka navečer, do derbija s uzdrmanim Hajdukom, Maksimirom su odzvanjali samo zvuci lijepih melodija. Samo sedam dana kasnije, odjekuje kakofonija neuvježbanih tonova, u starom, dobrom "Maksi-ne-miru". Ni prvi, ni zadnji put. Vidjet ćemo kako će (n)ovo klupsko vodstvo, apsolutno neiskusno u ovakvim, nogometnim situacijama (osim Zajeca), rješavati krizni trenutak i hoće li povući prave poteze.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....