Iako je Dinamova momčad u cjelini vrlo dobro funkcionirala, bilo je i pojedinaca koji su podbacili. Ponajprije krilni napadači, Takuro Kaneko i Arber Hoxha, nisu napravili baš ništa u igri prema naprijed, no nije to bio samo njihov grijeh. Jer, oni žive od pravodobno dodane lopte, a takvih baš i nije bilo, međutim kad su i bili u situacijama da zaprijete Betisu, nisu to učinili.

Jedini plus za njihovu igru u Sevilli bio je što su disciplinirano i odgovorno odrađivali taktičke, obrambene zadaće i pomagali su svojim braničima Ristovskom i Perkoviću. Ali, očekivalo se barem nešto u napadačkom dijelu...

Velika pompa

Uz veliku je pompu 25-godišnji Arber Hoxha ove zime došao iz Slavena Belupa i u većini je medija gromoglasno proglašavan pojačanjem. Nismo bili skloni takvom razmišljanju, jer jedno je Hoxhi bilo igrati u Koprivnici, kad se sve “vrtjelo” oko njega i imao je pravo, kao glavni igrač, na stalna soliranja i “bezbroj” izgubljenih lopta. A kad je asistirao ili zabio gol, onda ga se dizalo u nebesa. I nabijalo cijenu...

Međutim, igrati u Dinamu nešto je posve drugo. Svaka je lopta u Dinamu važna, nitko nema pravo na “kredit” gubljenja duela. Posebno ne igrač koji je tek došao i koji tek treba dokazati ima li kvalitetu potrebnu za igranje u maksimirskom klubu. A taj “kredit” Hoxhi lagano istječe, sigurno je da trener Sergej Jakirović neće imati previše strpljenja s kosovskim napadačem. Posebno u situaciji kad na klupi napeto čekaju Špikić i Vidović.

Hoxha je, od dolaska u Dinamo, na svih pet utakmica bio starter. I ni jednu nije završio, najduže je na travnjaku ostao u Puli u 1:0 pobjedi protiv Istre, tada je bio zamijenjen u 89. minuti. I na svih pet utakmica nije napravio ništa konkretno, niti je asistirao, niti postigao pogodak. A doveden je zbog toga.

Bez pravog učinka

Istina je da je na nekim utakmicama bio agilan i nešto je pokušavao napraviti, međutim ostalo je samo na tome, sve je to bilo “tanko” i bez pravoga učinka. Hoxhino je najjače oružje dribling, ali ne može se osloniti isključivo na tu svoju vrlinu. U svakom primanju lopte, njegova je prva ideja dribling i solo-prodor i definitivno griješi u tom razmišljanju. Jer, bez suradnje sa suigračima, bez kombinatorike, ništa dobro neće napraviti ni za sebe, ni za momčad, niti će potvrditi da mu je mjesto u Dinamu.

Iako to nije nimalo lako u ovim godinama, Hoxha mora promijeniti svoj način igre. Mora dignuti glavu, pogledati oko sebe i dobro procijeniti kad je vrijeme za dribling, a kada za dodavanje. Hoxhin je dribling potreban Dinamu, zato je i doveden, ali “silovanje lopte” neće mu donijeti ništa dobro i jednostavno će ga Jakirović maknuti iz sastava. A tek će mu onda, povremenim ulascima s klupe, biti još teže potvrditi svoj potencijal.

Uglavnom, Hoxha zasad nije opravdao (pre)velika očekivanja. Ali, treba znati i da se nije lako u tako kratkom vremenu prilagoditi igranju u velikom klubu poput Dinama. Stoga, Hoxha ne smije sam sebi nametati dodatni pritisak da mora odlučiti utakmicu svojim solo-potezima. Ne, ne mora, nitko to od njega ni ne očekuje i ne treba se time opterećivati. Dobro odigranu utakmicu ne obilježavaju (samo) driblinzi, nego spoznaja da je jedan igrač uhodana karika u uigranoj momčadi. A dobro uigrana momčad u pravilu izbacuje i kvalitetne pojedince...